11 October 2011

"Postiđen" - Goran Tadić

Postidiš me kada kažeš da nisi najlepša na svetu
i kada kažeš da znaš šta će se desiti sa nama,
kada ljubav prođe, a proći će, kao što je prošlo
sve ono za šta smo mislili da neće proći,
jer je imalo sve odlike ljubavi.


Postidiš me kada prećutiš reči, koje osetim na vratu,
jer strah me da ćeš se smejati, ako kažem šta sam čuo,
da ćeš reći da to nisu tvoje reči, već glasovi u meni.


Postidiš me kada ne priznaš da je ovo što osećam tvoje,
i kada kažeš da ti samo zbog usamljenosti prija moja pažnja.
Postidiš me kada kažeš da će čarolija nestati,
kao da ne znaš da ću je čuvati za oboje
i da je tvoje samo da veruješ i njoj i meni.


Postidiš me kada, umesto onoga što želiš da kažeš,
a slučajno želim baš to da čujem,
pričaš o nečemu što ne zanima ni tebe, ni mene.
Postidiš me kada našu ljubavnu pesmu
nazoveš ljubavnom pričom.
Postidiš me kada ćutiš sama, umesto sa mnom.


Ne zameram ti kada me postidiš,
jer znam da to nehotice činiš,
iz straha da je ovo ono, što želimo da je.
Znaš da sve znam i da sam
ponosan što umem da se stidim.

03 October 2011

"Ispovest" - Goran Tadić

Nećemo tako razgovarati. Nisi ti meni makar ko.
Zagnjuri glavu u moje voštane grudi, u kalup,
koji godinama čeka da se vratiš na svoje i ispuniš prazninu.
Izmakni se samo kad moraš da trepneš, da mi srce ne golicaš,
da ponovo ne pomisli da ume da te voli.
Diši polako, da ne ostaneš bez daha. 
Diši i za mene, ja moram da pričam.
Ne žmuri, nećemo se ljubiti. Ne žmuri, sanjamo.


Nazdravimo otopljenim pahuljama, popijmo ih na iskap, kao lek
i dogovorimo se konačno od koje zajedničke bolesti bolujemo.
Ako se rastužim, a hoću, pristani da mi budeš prijatelj
na određeno vreme i slušaj kakvu si aromu dala mojim rečima.
Moja ispovest biće tvoja ljubavna priča,
koja se od ostalih razlikuje po meni.
Opomeni me kada se opsujem, nije lepo da ružim bajku.
Ovog puta nećemo biti kivni na ljubav, kojoj nismo dorasli.
Smeškaj se, da smekšam, da i sam usnama dokažem koliko mi je lepo.
Sve dođe na svoje. Dođi…
Lice ti je vlažno. Ne brini, ne plačeš. To se ja sušim. Isparavam.
Ne mogu ni ja još dugo biti dete, ali dok si uz mene biću besmrtan.


Zabodi nos u moje srce i ćuti. Samo ćuti, razgovaramo.
Bar se večeras nemojmo svađati oko toga ko koga više voli.
U redu, ti mene, ali… Dobro, ti mene.


Ne postoje misterije, jedino poneka još nije obelodanjena.
Čudiš se da se ne guram da im se rugam?
Ludo jedna, pa ja zbog tebe od tebe skrivam rešenje.
Vidiš li među zvezdama i jedan greh?
Greh se kratko pamti, izmišljen je da bi pokvario radost.
Nemaju predrasude moć da nam ne dopuste
da jedno drugom budemo ovo što smo,
tu su zato da nam ne dopuste da imamo smisla.


Ne ljuti se na mene što sam nastavio
da živim nakon dana pre našeg susreta.
Samo sam hteo da osetim kakav sam kada me neko voli,
ne sluteći da ćeš moju radoznalost godinama otplaćivati
i svoju mladost opteretiti hipotekom.
Ja, budala, mislio da samo ja umem
da lelujam ljubavnim sokakom,
a ti me nadmašila, uprkos meni.


Dugo sam te izmišljao. Svaki detalj bio mi je važan.
Visina tolika, oči baš takve, može i ovde jedan mladež…
Moje šake kao modle, načinile su od tvojih grudi najslađe kolačiće.
Ni slutio nisam da ćeš mi odati priznanje za maštovitost
i biti zahvalna na lepoti, kojom zavodiš
one što ne umeju da te žele dok te ne vide.


Da se kladimo koliko onih koje misle da me vole, žele da su na tvom,
a koliko onih, koji misle da te vole, želi da su na mom mestu
i čega bi se, osim onih što ih vole, odrekli zbog ovakvog spektakla?


Ne zna se kome je slađe bilo kada si zagrizla ovo neprskano srce.
Ne puštaj, pomislih, a ne bi pustila ni da sam zaječao.
Nisam znao da život ume da bude tako sočan.
Do tada sam ga provodio ispred crno-belog retrovizora,
prelistavajući ukoričene sportske povrede srca,
ubijao crno – belim vinom sve što smeta dosadi
i mislio da imam više sreće od onih što se dosađuju uz televizor.


Umeo sam da gatam iz tvojih očiju. Sve ovo sam nam prorekao,
gledajući u dve kristalne kugle, predvideo lepo, tugu naslutio.
Ne teraj me da ponovo gledam u budućnost, ovog puta bih varao.


Sve češće pominjem ljubav i govorim da te volim.
Koristim te blage reči, iz straha da bi me najzad mogla ozbiljno shvatiti.
Koliko god te željan bio, neću dozvoliti da sa mnom pokvariš sebe.
Zavidim tvojoj uštirkanoj posteljini, verujući da grli jedino tebe.
Priželjkujem da onaj ko te ljubi, čini to na manje svetom mestu.


Znam da ćeš otići. Jedino ti ne želiš to da znaš.
Ne brini šta će sa mnom biti. Ja sam sebi i sada suvišan.
Biću ponovo najružniji i najmanje vredan, ali to nije greh, zar ne?
Zaokupljeni light ljubavima, bez konzervansa,
povremeno ćemo jedno drugo zaboraviti,
dok ne shvatimo da nam nedostaje da jedno drugom nedostajemo.


Iduće godine u ovo vreme i svih godina, koje nam preostaju,
slavićemo godišnjicu ovog trenutka, prislonjenih noseva
uz oltar prozorskog okna i moliti se da je bar jedna od pahulja,
koje pokušavaju da nas razvesele, potomak neke od ovih,
koje su nas večeras dopratile do nas.


Sve buduće Nove Godine bile bi višak, da nemam tebe,
da ti poželim da ni jedan Božić ne dočekaš sama, poput mene.
Kada prođem, statistika mog srca biće jednostavna - kucalo je samo za tebe.
Mali otkucaj za čovečanstvo, veliki za mene.

27 September 2011

"Ako zelis da ides" - Milan Djordjic


Ako zelis da ides - idi!
Na put ti stati necu,
sa kim god da krenes, gde god da podjes,
znaj da ti zelim ljubav i srecu...

Ako zelis da ides - idi!
Znaj da kajanja ne postoje,
bar ce lepih uspomena biti
od svega sto smo imali nas dvoje...

Ako zelis da ides - idi!
Mozda i nismo jedno za drugo,
mozda Bog drugacije planove ima...
Pamticu te, znaj, jos dugo,dugo...

Ako zelis da ides - idi!
Ne moras vise nista reci.
Neka se sve zavrsi kao sto je pocelo,
onako tiho... i bez reci...

Ako zelis da ides - idi!
Kao prijatelj uvek bicu tu,
a ako mi tuga nekad zasija u oku,
ne brni, osmehom sakricu nju!

Ako zelis da ides - idi!
Ali pre nego sto krenes,
jos jednom me poljubi...
Kada vec rusi se sve,
rastanimo se bar kao ljudi!

"Odlazis" - Milan Djordjic


Odlazis...
Vidim u pogledu tvom
da nesto se sprema...
Pustam te a znam, ako odes,
da povratka vise nema...

Ipak, volim te toliko,
pa mogu da obecam,
pusticu te da odes i da budes srecna,
a ja patiti necu i prestacu da se secam.

Znam da si krenula vec,
ali jos uvek nije ti siguran korak...
U ustima mojim ostaju ne izgovorene reci,
i ukus bola kao pelen gorak...

Idi, jedina, mozda bice ti bolje...
A znam da te vec neko ceka.
Idi dok te volim takvu kakva jesi
i dok mi nisi postala previse daleka.

Evo, pruzam ti ruku,
zelim ti srecan put...
Idi, ljubavi, mozda je vreme,
ne brini necu biti ljut!
Idi, sreco, i ne misli na mene.

Ne brini necu krenuti za tobom,
necu te moliti da mi se vratis...
Sebe proklinjem dok Boga molim,
da ti ovako nikad ne patis!

Hvala za svaki osmeh,
hvala za neznost koju si dala,
hvala za suze i besane noci,
hvala za sve...

"Kome da kazem sad' " - Milan Djordjic


Kome da kazem sad
kada mi fale reci,
ono sto tebi sam nekad
pogledom mogao reci?!

Sa kim tisinu da slusam,
dok glas ljubavi vice,
kome sad da pricam
davno ispricane price?!

U ciji zagrljaj da se sakrijem,
kad osetim da hvata me strah,
kome sa usana sok da pijem,
ciji da udisem dah?!

Ko da mi pruzi ruku,
ako nekad pocnem da padam,
sa kim da mastam o deci,
sa kim sreci da se nadam?!

Kome da napisem reci
slovima koja ne postoje,
sa kim da pricam onim jezikom
koji smo izmislili nas dvoje?!

Lako bih ja krenuo dalje,
kada mi ne bi falile sitnice,
lako bih ja podneo i kisele kise
koje mi kvase umorno lice.

Lako bih ja slagao srce,
ali ne znam kuda bez tebe, draga,
jer hiljade puteva i hiljade staza,
vode odavde do tvog praga.

Kome da kazem sve sto me muci
i kako da kazem kad mi fale reci?!
A nekad sam tebi samo jednim pogledom
mnogo toga mogao reci. 

"Ona" - Milan Djordjic


Dosla je od nekud da mi vrati nadu,
da donese srecu i ozivi snove.
Dosla je od nekud da mi vrati veru...
veru u ljubav, u andjele i u dane nove.

Recima svojim srusila je tugu,
podarila osmeh licu mom.
I kao malo dete prepustih se srcu,
i za plovih kroz mastu zajedno sa njom.

A ona tako divna, drugacija od drugih,
na polju ljubavi pruzi mi ruke...
Nezno i stidljivo rece mi tad,
"Zelim da zaustavis ove trenutke"!

Ponesen vetrom zanosa, lepote,
da zaustavim vreme nisam mog'o,
al' sasvim odlucno tad joj rekoh,
"Ne brini, bleso, bice ih jos mnogo!".

Pozvala me tad da setamo po kisi,
jer bila je srecna zbog datog obecanja.
Sa suzom u oku prihvatih njen poziv,
jer ni moja sreca ne bese nista manja.

Ona je daleko, ali ipak je kraj mene,
jer divnije stvorenje nikad nisam sreo.
I skoro da sam sasvim siguran vec,
sa njom bih mogao provesti i zivot ceo.

I sad prvi put pisem o sreci,
dok mi u oku sija nekoliko suza,
jer ona je andjeo ovozemaljski,
ona je mog zivota muza.

I zbog nje se radujem svakom novom danu,
i umesto krvi, vec, tece mi kroz vene,
i cuvacu je kao malo vode na dlanu,
samo da zauvek bude pored mene.

"Put do srece" - Milan Djordjic


Kao cetkica kod vestog slikara u ruci,
prepustam se da me ljubav ponese,
jer moja je ladja sad u mirnoj luci,
a talas ce, znam, tebe da donese.

Pricaces tiho, da bih prisao blize,
dok ceznja nestrpljivo na pod sve baca,
a tamo gde se plamen svece dize,
ostace uzdah pun poljubaca.

Kad prvi zrak Sunca ozari ti lice,
kad osetis svez vazduh u nosu,
kad cujes taj veseli cvrkut ptice,
nezno mi prstima prodji kroz kosu.

I zajedno sa mnom docekaj novi dan,
dok grad snen i tih polako se budi.
Glavu prisloni uz moj dlan,
i bez reci nezno me poljubi.

Jer samo tako srca ce nasa,
put do srece zajedno naci...
I kad tuga pukne kao prazna flasa,
mi cemo prstima nebo dotaci!

"Sve godine svoje" - Milan Djordjic


Budim se nocu mokar do koze,
grabeci vazduh da dodjem do daha...
Rukama masem, pokusavam da poletim,
preplasen na smrt, bezim od straha.

Opet si ti moja nocna mora,
uzrok svih nemira su te oci tvoje,
razmisljao ne bih,pristajem da  menjam,
za minut sa tobom sve godine svoje!

Istinsku ljubav osecam i dalje...
Mozda vec na pocetku sve ponovo gubim.
Ali se ne kajem i do kraja idem,
sve godine dajem da te opet ljubim.

Reci mi samo da li sa mnom kreces,
hocemo li preci preko stvari sto nas plase,
s' rukom u ruci, putem ka sreci,
da zajedno trosimo sve godine nase?!

Jer samo kad smo zajedno nama Sunce sija,
i duga tek tad ima najdivnije boje...
Ne stidim se nikoga, pred svima cu reci
- Za Nju dajem sve godine svoje!

01 September 2011

"Voleću te, ali ne više od sebe" - Daniela Stanković

Ako ikada budeš čitao ove redove
Ne dozvoli da ti krenu suze
Jer znaj da je već kasno,
Kasno za bilo šta.
Možda te i u tom trenutku
Volim više nego sebe,
Ali sad ja ne želim
Ne želim da plačem,
Ne želim da molim.
Imao si i previše vremena,
Ne da me zavoliš,
Već samo da mi pružiš ruku
I kreneš našom stazom.
Ljubav dolazi kasnije,
Važno je poverenje i razumevanje
A ti, to nikada nećeš imati.
Volela bih da mogu da zaboravim
Dan kada sam ti prišla
Jer to je dan kada sam te zavolela…
Tužna priča moje sudbine.
A ti glavna uloga!
I zato želim da se ovaj film završi…
Da nikada više ne hodaš mojim mislima
da zaboravim tvoj osmeh, oči…
možda ni tada neću biti srećna,
možda će neko drugi igrati glavnu ulogu,
ostaću dostojna sebe i svojih reči,
možda ću te i dalje voleti,
ali ne, ne više nego sebe!!!

22 August 2011

"Just Me" - I.C.

Na vrhovima prstiju, potajno,
u tudje snove sam zalutala...
Uhvatila sebe kako zelim zelje 
koje nisu moje (!)...

Zatekla se u ludilu 
bespotrebnih tema 
i zapitala “chemu”?   

Vreme je ipak da
potrazim novi smisao, 
svoje zelje i 
svoje snove! 

It’s time for me to really walk away...
this time for real...

Znam da nisam andjeo...
Nisam ni savrshena...
Ali ko jeste?


Finally, you are free...
Free from me....
But for what is worth  “I love you”,
and I will always do...


I...ne daj da te pomere ove rechi prolazne... 




16 July 2011

"Pobrkali smo snove..." - Miroslav Mika Antić

Sišao sam do izvora. Devojčica se prenula
kao da vidi avet.

„Napokon ste se rodili“, reče i pokaza rukom
na moje lice u vodi. „Već danima vas tu
nalazim“.

I ja sam stajao zbunjen. Ona je videla mene,
ja sam video nju. Znači da se mi zajedno,
na istom mestu stvaramo, iz mozga ove
planine.
Zemlja nas zajedno misli.

Nisam bio uobražen kao neki dečaci u
petanestoj godini i pošteno sam priznao da
je sve to za mene teško i nerazumljivo.

Ona se nevešto osmehnu: „Pobrkali smo
snove. Sad ćemo se zameniti.
Vi meni vratite mene, ja ću vama vratiti vas“.

13 June 2011

"Poslednja bajka" - Miroslav Mika Antić


Usunjam se u tvoj jastuk
kao tisina perja,
kao trsave siske veceri
mirisave od lisca,
od mesecine na pescanim obalama,
od uvele svezine oktobra,
- bas tako se usunjam
i slusam,
slusam sta sanjas.

Nikome necu kazati.
Ali hocu da znas:
cuo sam,
cuo sam sve sto sanjas,
jer drugo nista i ne znam
samo se u snove razumem,
kao sto se kauboji razumeju u laso,
kao sto se tvoj tata razume u politiku,
kao sto se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produzujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produzujemo se kroz oci i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive sare pticjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez cizama od sedam milja,
osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.

Usunjam se u tvoj jastuk
da ne znas,
usunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noc,
a pre no sto se probudis
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo nista i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao postari pisma
velikom belom kocijom
koja necu da ti kazem kako se zove,
ali sam ces se setiti.

"Ne vraćaj se starim ljubavima" - Arsen Dedić


Ne vraćaj se starim ljubavima,
dok su davne kiše lile,
drukčije su one bile,
nego ovih jeseni i zima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Ne vraćaj se starim ljubavima,
da se skloniš, da se tješiš,
kad se davnih dana sjetiš,
kad samoća raste kao plima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Što zločinca
usred mraka,
vječno vodi u taj kraj,
Stara ljubav kao zamka,
nikad joj se ne vraćaj.

Ne vraćaj se starim ljubavima,
ne kucaj na ista vrata,
ugašena tu je vatra,
pođi dalje gdje topline ima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

26 May 2011

"Podji" - Sesil Šabo


Podji kud bilo
put neba,
put mora,
na lednik
ili siđi u ravnice.

Traži šta bilo
rad
lepotu
ljubav!

Učini to sa dušom
punom snova
i svetlosti
sa dušom
punom dobrote i snage
za praštanje.

Ako se već desi da
padneš
ustani!
iznova kreni
iznova počni,
uporno,
mirno,
kao što to rade deca na
plaži
gradeći od školjki
morskih i šljunka
brodove
koje prva plima zbriše
a deca novu lađu,dvorac
novi
naprave opet već sledećeg jutra.

Pođi,
uprkos svemu!
Samo,
okončaj započeto delo!
Voli
i stvaraj!
Kuj!
Prekuj zemlju,
nebo i more!
Ali okončaj započeto
delo.
I delo tvoje
nek lepotom zrači.

"Bezimena Pesma" - Zeljko Krznaric


Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u ocima
prije spavanja
ne govorim ti nesto njezno
i ne grlim ti dusu
ali ovo ti moram reci
previse je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
jos uvijek te ono najljepse u meni
voli i ljubi.

"Sto ti nedostaje nocas" - Zeljko Krznaric


Sto ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem.

“Osobna poruka” - Françoise Hardy


S druge strane telefona je vas glas
I tu su rijeci koje necu reci
Sve te rijeci koje su zastrasujuce cim nisu duhovite
Rijeci iz previse filmova, pjesama i knjiga
Zeljela bih vam ih reci
I zeljela bih ih zivjeti
Ali necu.
Zelim ali ne mogu.
Ja sam ta koja izgara
I znam gdje ste vi
Dolazim, sacekajte me, upoznat cemo se
Sacuvajte mi malo svog vremena, ja za vas imam citav zivot
Htjela bih doci, ostajem, mrzim sebe
Necu doci
Zelim ali ne mogu.
Trebala bih vam reci
Trebala bih doci
Ili bih trebala spavati.
Bojim se da ne budes gluh
Bojim se da ne budes kukavica
Bojim se da ne budem indiskretna
ne mogu vam reci da te mozda volim..

Ali ako ikad povjerujes da me volis
Nemoj misliti da mi smetaju tvoje uspomene
Trci, trci sve dok ne izgubis dah
Dodji me potraziti
Povjerujes li jednog dana da me volis
I ako ti toga dana bude tesko
da vidis kamo te vode svi ti putevi
Dodji me potraziti
Ako te zivot umori
Ako ti dosadi
Misli na mene
Misli na mene

Ako ikad povjerujes da me volis
neka ti to ne predstavlja problem
Trci, trci sve dok ne izgubis dah
Dodji me potraziti
Ako ikad povjerujes da me volis
ne cekaj ni jedan tjedan, ni jedan dan
jer ne znas kamo te zivot vodi
Dodji me potraziti.
Ako te zivot umori
Ako ti dosadi
Misli na mene
Misli na mene

"Danas" - Horhe Luis Borhes

Danas bih mogao...
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otici daleko...puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom...
i srebrnom trakom mjeseca

"Potrebno mi je dušo" - Abdulah Sidran


Potrebno mi je, s vremena na vreme,
da verujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.

Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

"Treba mi..."


Treba mi još jedan život...
Još jedan...
Ne predugačak,
ali, dovoljan...

Da vratim što je izgubljeno,
da ispravim pokvareno...
Da oprostim neoprošteno...

Treba mi još jedna šansa,
da pokušam drugačije...
Da sve kocke
skupim i promešam,
da imam pravo
na još jedno
bacanje...

Treba mi još jedan dan za želje...
Ali, nek' one ne budu tajna...
Svima da kažem
šta bih i kako bih... 
Pod zvezdama, pod miljama sjaja...

Treba mi još jedan besplatan poziv...
Još jedan tren za nas...
Za mene i tebe..
Da čujem, da saznam...
Da li mi još prepoznaješ glas...

Treba mi...

Ali, ne trebaš mi ti.
  
Ne znam zašto...
Ni kako,
ali u moj se svet
više ne uklapaš.

Valjda je to,
kao što kažu,
momenat
kada se iz ogromne vatre
samo u prah pretvaraš...