04 July 2012

"Pred san" - Goran Tadic


Znaš li koliko sam udaljen od najbližeg čoveka?
Toliko, da kad bih urliknuo, niko ne bi čuo.
Svake noći, pre no što sklopim oči,
sklopim ruke na grudi (nikad se ne zna),
kratko se ispovedim: “Kriv sam za svoj život”
(nemam snage da dokazujem ne dokazanima
razliku između čoveka i čoveka).

Život je bio brži od mene,
potrošio me pre no što sam ga potrošio,
pa sada nemamo pojma šta bismo jedan sa drugim,
kao što nikad, uostalom, nismo ni znali.
Nemam šta ni da uzdahnem, toliko sam prazan.
Srećom, imam tebe kraj sebe.
Srećom, nema nikog da vidi da te nema.
Fali mi da zaplačem od sreće što te volim.
Fali mi da zaplačem od tuge što me ne voliš.
Što me manje ima, sve mi više fališ.
Izgleda da je, s moje strane, ono ipak bila ljubav?
Umeo sam da te volim,
ali nisi umela da budeš voljena.
Nije to više ni važno, važno je da je bila ljubav.

Ponekad, pre no što sklopim oči,
dok sklapam ruke na grudima,
naljutim se na tebe, što više ne postojiš,
mada mi ni ti ne bi pomogla, a kamoli Bog.