29 October 2011

Јован Дучић: ПЕСМА ЖЕНИ

Ти си мој тренутак, и мој сен, и сјајна
моја реч у шуму; мој корак и блудња;
само си лепота колико си тајна
и само истина колико си жудња.

Остај недостижна, нема и далека
јер је сан о срећи више него срећа.
Буди бесповратна, као младост, нека
твоја сен и ехо буду све што сећа.

Срце има повест у сузи што лева,
у великом болу љубав своју мету.
Истина је само што душа проснева.
Пољубац је сусрет најлепши на свету.

Од мог привиђења ти си цела ткана,
твој плашт сунчани од мог сна испреден.
Ти беше мисао моја очарана,
симбол свих таштина, поразан и леден.

А ти не постојиш, нит си постојала.
Рођена у мојој тишини и чами,
на Сунцу мог срца ти си само сјала
јер све што љубимо - створили смо сами.


25 October 2011

"Ljudi koji ti život okrenu naopačke" - Bob Marley

Duboko verujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da celi tvoj svet okrenu naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželeti da čuju još toga. Delićete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povređen ili da se smeju s tobom kada praviš budalu od sebe. Oni nikad ne povrede tvoja osećanja niti se zbog njih osećaš manje vrednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi. Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pesma ili šetnja postaju neprocenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja veka. Sećanja o tvom detinjstvu se vraćaju i osećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smeh postaje kao deo svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvek ti vrate osmeh na lice. U njihovom prisustvu ne osećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osećaš zadovoljnim što su u blizini. Stvari koje te nikad pre nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisećaš ih se uz proste stvari kao što su bledo plavo nebo, nežan vetar pa čak i olujni oblak na nebu… Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da oseti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši. Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati verna do kraja. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vredan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uverenju da su oni deo tvog života.



13 October 2011

"Čuješ li?" - Goran Tadić


Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.

"Dobra pesma" - Goran Tadić


Dobro je, mila moja, dobro je, ovo sam želeo.
Borio sam se za tebe time što sam ti želeo sreću sa drugim,
jer, od silne ljubavi, ne bih umeo da ti je pružim.
Da umem, tobom bih je sebi priuštio,
ali me ubila briga da bi sa mnom nesrećna bila.
Ko sam ja da imam privilegiju
da svoj život tobom ulepšam
i da ti uvek budem pri ruci, pri duši i telu:
"Neka grmi, ne boj se, ja te čuvam”,
“Neka ja ću, meni je lakše”,
“Dođi da ti moje grudi recituju na uho”...

Dobro je, mila moja, dobro je, tebe sam želeo,
a priželjkivao da sa drugim ljubav ljubavlju zameniš,
ako je bila ljubav ono što smo bolovali,
a neki od nas nisu je dobolovali,
niti će, jer nisu te sreće da prestanu, ili nestanu,
već tumaraju po tamnoj praznini u sebi,
tražeći povod za kavgu sa sobom i životom,
zapravo, onim što je od njega ostalo.
Sklonio sam se da ne gledaš koliko sam tužan,
ne od tuge, već od tugine tuge.
Nova generacija noćnih pustinja
preusmerava me ka bilo čemu što nisi ti,
a znamo oboje da si i sebi i meni sve.

Dobro je, mila moja, pre, ili kasnije
oprostićeš mi što sam izmislio ljubav.
Oprosti, neće se ponoviti. Ne može.
Za onakvu ljubav, tebi ću faliti ja, a meni ti.
Ponelo me nešto tvoje, što poželeh da je moje,
a sve je to deo moje drske izmišljotine.
Sve je to moje, kako ti velikodušno reče,
odrekavši se svega što je bilo naše.
Naivno moje, zar su moje reči moje?
Zar bih se bez tebe i jedne setio?
Al’ dobro je, mila, nemam ih više.
Ni samoća se sama ne piše.
Zar je moja ljubav moja?
Pobogu, gde je bila, dok te nisam sreo?
Zašto je nisam izmislio, dok sam bio sâm?
Zašto je sada ne izmišljam, ovako sâm?
Zar misliš da je moj dodir moj?
Bez tebe, to je samo ispružena ruka.
Al’ dobro, ako će ti biti lakše,
veruj da sam i tebe izmislio,
mada dobro znaš da si začeta
mojim bezgrešnim flertom sa zvezdama.
Srećom, ista si majka.

Dobro je, mila moja, dobro je,
ostalo je još da radost zbog tvoje sreće
nadvlada moje sebične tugine tuge.
Izbaci sve moje nežnosti kroz prozor.
Lagao sam sebe da ću se vratiti po njih,
priželjkujući da se nešto od tih besmislica
zalepilo za tvoje grudi, makar kao fleka.
Izbaci sve za šta veruješ da je izmišljeno, jer je moje.

Dobro je, mila moja, daleko je od lepog, al’ dobro je.
Lepota je prolazna, a dobrota nije prelazna.
Retko se čestiti pitaju kakav bi trebao biti svet,
pa nam je dobro, ovakvo kakvo je.
Znaš to bolje od mene, novija si,
pa se na dobro lakše navikavaš.

Dobro je, mila moja, sve je to dobro.
Znaš ono kad ti se plače?
Sve je dobro, a plače ti se, pa ti kažu:
“Isplači se, biće ti lakše”.
Isplačeš se, kažeš: “Sad je dobro”,
al’ nije ti lakše, jer znaš da ćeš se ponovo setiti
nekog koga želiš da zaboraviš.
Kad sam ja u pitanju, laknulo ti je.

Dobro je, mila moja. Šta ću, dobro je.
Razvlačim trenutak u kom si me volela na
“volela me do mog poslednjeg daha”,
da ti ne pripišu da si me volela manje no što zaslužujem,
oni što ne znaju da je to “malo” meni bilo jedino.

Dobro je, mila moja, samo neka je tebi dobro.
Ti živiš, ja volim, takve smo uloge uvežbali.
Još uvek te volim 180 nežnosti na sat,
izazivam sudbinu na svakoj krivini,
da mi, na pravdi Boga, pokaže gde mi je mesto,
jer nije mi mesto tamo gde sam, gde god da sam.
Dobro je, mila, uzdam se u Boga,
ima običaj da uzme ono što ne treba ni njemu,
pa se sve nadam da mi nećeš još dugo nedostajati.
Višak sebe poneću sa sobom,
da proverim da li duša boli kad ostane bez tela.
Možda se tek bez srca bezbolno voli?
To bi baš bilo dobro.

"Pusti to" - Goran Tadić


Najpre se kriješ između redova,
potom između rebara.
Osećam te... Za to nije potrebna pamet.
Slobodno popuni upražnjeno mesto,
tu, gde sam imao srce, po tvojoj je meri.
Uvek sam ja kriv. Srce mi je dobar lopov,
ali ne ume da pobegne, osim od mene.

Biću ti ono što moram biti,
da bi mi bila ono što moraš biti.
Budi mi ono što jesi, odavno to priželjkujem.
Kada bi samo znala koliko strepim
da ne ostanem bez reči, bez stiha, bez daha.
Kada bih samo znao koliko želiš da ne strepim.

Obećaj da ćeš mi nedostajati,
čim naslutim da bi mogla reći: “Spava mi se”.
Obećaj da ću umreti istog časa, ako nestaneš.
Protrljaj oči, reci: “Ne želim da ti nedostajem”,
stisni me jače i ušunjaj se u moje snove,
ako slučajno zaspim, a neću, jer neću da kvarim san.
Ko prvi kaže “laku noć”, manje veruje u čaroliju.
Zašto zvezda ima duplo više kada ih ne brojim sâm?

Đavolska su ovo posla, Anđele.
Posle će nam Đavo biti kriv,
a Bog nam neće pomoći.
Pusti, neka to njih dvojica rasprave.
Pusti, suze unapred ne kaplju.
Ima vremena da zauvek zavidiš noćašnjoj sebi,
da zauvek zavidim noćašnjem sebi.
Ma, pusti večnost, hajde, bar noćas,
da se volimo do kraja života.

"Samo idi" - Goran Tadić


Uvek bismo imali još nešto da kažemo,
još malo da ćutimo, da bi bilo teže,
da obećamo da ćemo se zauvek sećati ove mrve prašine,
da poverujemo da može još malo da traje,
ako neko od nas dvoje to kaže.

Samo idi.
Ne dozvoli da pitam jesi li sigurno dobro,
priželjkujući da pitaš isto, pa da se prenemažem
i priuštim ti privilegiju
da vidiš retku prirodnu pojavu, mušku suzu,
da me tešiš, jer mi je teže. Meni je uvek teže.
Nije isto onom ko oseća miris ruzmarina
i onom kome jastuk na tamjan miriše.

Samo idi.
Krastu sa rane moraš naglo trgnuti.
Zaboli jače, ali brže prođe.
Nemoj da liči na rastanak,
jer ćemo morati da ga se sećamo
i pišemo pesme, očekujući da će još nekog zaboleti
kao što boli nekog od nas dvoje.
Zanimalo te šta mi nedostaje. Dosta je bilo znatiželje.
Morao sam da te zavolim,
a sada moraš da odeš da bi saznala odgovor.

Samo idi,
jer tako treba, jer ništa ne ostavljaš,
jer ništa nisi zaboravila, jer je prošlo, jer nije bilo.
Idi, jer stara se vreća ne krpi satenom.

"Zatrebaš, pa ne trebaš" - Goran Tadić


Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.

Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.

Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.

Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.

Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.

Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?

Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.

12 October 2011

"Kada ti dođe da odeš" - Goran Tadić

Kada ti dođe da odeš,
kada ti je kao meni,
napravi klupko od sebe,
pa se u mislima dokotrljaj
i zalepi za mene.
Zagrli me kako želiš,
ćuti kako želiš,
sve neka bude po tvom.
Razumeću, ja sam ti i otac i majka.

Zaurlaj mi u srce, ume da sasluša.
Suvo je, upiće sve tvoje suze,
smekšati, narasti,
kao placenta te obgrliti
i bezbrižnu poroditi.

Kada se osuše trepavice,
šmrcni kroz smeh
i pusti da još neko vreme
tvoj jastuk na mene liči.
Seti se da ti je lakše no meni,
jer dok je mene,
uvek ćeš imati kome da se vratiš.

"Kada si ti u pitanju" - Goran Tadić

Kada si ti u pitanju, pitanje postaje odgovor,   
pa se pitam zašto se ne pitam ja, već ti.

Tvoj odgovor je mudriji, al’ moj bi bio lepši.

Sve znam, al’ srce mi glasnije od pameti,

pa namerno delujem glupavo.
Nisam blesav da ne ludujem za tobom.

Šta ću ti pametan, da se pravim pametan,

da imam rešenje za ozonski omotač,
za privredu i odbranu nacionalnih interesa?
Šta imaš od toga što znam
za koga će se udati Marijana Mateus
i kakvi će biti kreditni uslovi iduće godine?

Znam ko će pobediti na narednih deset izbora

i koje će boje biti u trendu iduće jeseni,
znam kada će zamalo biti završen koridor deset,
znam sve istorijske greške i zablude,
znam kako je sve počelo i kako će završiti,
al’ ne bi imala korist od moje pameti,
kao od moje ludosti, blesavosti i gluposti.

Budi bar ti pametna,
pusti mene da se pitam kada si ti u pitanju.
Blesav ću i dalje biti samo ja,
ali će biti lepše i tebi i meni.

11 October 2011

"Postiđen" - Goran Tadić

Postidiš me kada kažeš da nisi najlepša na svetu
i kada kažeš da znaš šta će se desiti sa nama,
kada ljubav prođe, a proći će, kao što je prošlo
sve ono za šta smo mislili da neće proći,
jer je imalo sve odlike ljubavi.


Postidiš me kada prećutiš reči, koje osetim na vratu,
jer strah me da ćeš se smejati, ako kažem šta sam čuo,
da ćeš reći da to nisu tvoje reči, već glasovi u meni.


Postidiš me kada ne priznaš da je ovo što osećam tvoje,
i kada kažeš da ti samo zbog usamljenosti prija moja pažnja.
Postidiš me kada kažeš da će čarolija nestati,
kao da ne znaš da ću je čuvati za oboje
i da je tvoje samo da veruješ i njoj i meni.


Postidiš me kada, umesto onoga što želiš da kažeš,
a slučajno želim baš to da čujem,
pričaš o nečemu što ne zanima ni tebe, ni mene.
Postidiš me kada našu ljubavnu pesmu
nazoveš ljubavnom pričom.
Postidiš me kada ćutiš sama, umesto sa mnom.


Ne zameram ti kada me postidiš,
jer znam da to nehotice činiš,
iz straha da je ovo ono, što želimo da je.
Znaš da sve znam i da sam
ponosan što umem da se stidim.

03 October 2011

"Ispovest" - Goran Tadić

Nećemo tako razgovarati. Nisi ti meni makar ko.
Zagnjuri glavu u moje voštane grudi, u kalup,
koji godinama čeka da se vratiš na svoje i ispuniš prazninu.
Izmakni se samo kad moraš da trepneš, da mi srce ne golicaš,
da ponovo ne pomisli da ume da te voli.
Diši polako, da ne ostaneš bez daha. 
Diši i za mene, ja moram da pričam.
Ne žmuri, nećemo se ljubiti. Ne žmuri, sanjamo.


Nazdravimo otopljenim pahuljama, popijmo ih na iskap, kao lek
i dogovorimo se konačno od koje zajedničke bolesti bolujemo.
Ako se rastužim, a hoću, pristani da mi budeš prijatelj
na određeno vreme i slušaj kakvu si aromu dala mojim rečima.
Moja ispovest biće tvoja ljubavna priča,
koja se od ostalih razlikuje po meni.
Opomeni me kada se opsujem, nije lepo da ružim bajku.
Ovog puta nećemo biti kivni na ljubav, kojoj nismo dorasli.
Smeškaj se, da smekšam, da i sam usnama dokažem koliko mi je lepo.
Sve dođe na svoje. Dođi…
Lice ti je vlažno. Ne brini, ne plačeš. To se ja sušim. Isparavam.
Ne mogu ni ja još dugo biti dete, ali dok si uz mene biću besmrtan.


Zabodi nos u moje srce i ćuti. Samo ćuti, razgovaramo.
Bar se večeras nemojmo svađati oko toga ko koga više voli.
U redu, ti mene, ali… Dobro, ti mene.


Ne postoje misterije, jedino poneka još nije obelodanjena.
Čudiš se da se ne guram da im se rugam?
Ludo jedna, pa ja zbog tebe od tebe skrivam rešenje.
Vidiš li među zvezdama i jedan greh?
Greh se kratko pamti, izmišljen je da bi pokvario radost.
Nemaju predrasude moć da nam ne dopuste
da jedno drugom budemo ovo što smo,
tu su zato da nam ne dopuste da imamo smisla.


Ne ljuti se na mene što sam nastavio
da živim nakon dana pre našeg susreta.
Samo sam hteo da osetim kakav sam kada me neko voli,
ne sluteći da ćeš moju radoznalost godinama otplaćivati
i svoju mladost opteretiti hipotekom.
Ja, budala, mislio da samo ja umem
da lelujam ljubavnim sokakom,
a ti me nadmašila, uprkos meni.


Dugo sam te izmišljao. Svaki detalj bio mi je važan.
Visina tolika, oči baš takve, može i ovde jedan mladež…
Moje šake kao modle, načinile su od tvojih grudi najslađe kolačiće.
Ni slutio nisam da ćeš mi odati priznanje za maštovitost
i biti zahvalna na lepoti, kojom zavodiš
one što ne umeju da te žele dok te ne vide.


Da se kladimo koliko onih koje misle da me vole, žele da su na tvom,
a koliko onih, koji misle da te vole, želi da su na mom mestu
i čega bi se, osim onih što ih vole, odrekli zbog ovakvog spektakla?


Ne zna se kome je slađe bilo kada si zagrizla ovo neprskano srce.
Ne puštaj, pomislih, a ne bi pustila ni da sam zaječao.
Nisam znao da život ume da bude tako sočan.
Do tada sam ga provodio ispred crno-belog retrovizora,
prelistavajući ukoričene sportske povrede srca,
ubijao crno – belim vinom sve što smeta dosadi
i mislio da imam više sreće od onih što se dosađuju uz televizor.


Umeo sam da gatam iz tvojih očiju. Sve ovo sam nam prorekao,
gledajući u dve kristalne kugle, predvideo lepo, tugu naslutio.
Ne teraj me da ponovo gledam u budućnost, ovog puta bih varao.


Sve češće pominjem ljubav i govorim da te volim.
Koristim te blage reči, iz straha da bi me najzad mogla ozbiljno shvatiti.
Koliko god te željan bio, neću dozvoliti da sa mnom pokvariš sebe.
Zavidim tvojoj uštirkanoj posteljini, verujući da grli jedino tebe.
Priželjkujem da onaj ko te ljubi, čini to na manje svetom mestu.


Znam da ćeš otići. Jedino ti ne želiš to da znaš.
Ne brini šta će sa mnom biti. Ja sam sebi i sada suvišan.
Biću ponovo najružniji i najmanje vredan, ali to nije greh, zar ne?
Zaokupljeni light ljubavima, bez konzervansa,
povremeno ćemo jedno drugo zaboraviti,
dok ne shvatimo da nam nedostaje da jedno drugom nedostajemo.


Iduće godine u ovo vreme i svih godina, koje nam preostaju,
slavićemo godišnjicu ovog trenutka, prislonjenih noseva
uz oltar prozorskog okna i moliti se da je bar jedna od pahulja,
koje pokušavaju da nas razvesele, potomak neke od ovih,
koje su nas večeras dopratile do nas.


Sve buduće Nove Godine bile bi višak, da nemam tebe,
da ti poželim da ni jedan Božić ne dočekaš sama, poput mene.
Kada prođem, statistika mog srca biće jednostavna - kucalo je samo za tebe.
Mali otkucaj za čovečanstvo, veliki za mene.