"Ljepota poroka" - Robert Babić

Zmijski mi jezik ćuti slast
dok zabludjela pjesma iz daljine
primiče se – poziva na kurvin pir.

Um mi opsjeda veličina prilike
i utapa me ta iluzija trenutka
što osmijehom iznudi prepuštanje;
klecaju mi staklena koljena
pod vatrom užegla tijela.

I za tren...

Posustajem pred snagom i moći;
već pokleknuše sigurnosti i uvjerenja,
tale se u plamenom ognju trenutka.

Tako nejakog baciše me u tamu,
k svijetlu mojih skritih snova,
među nimfe – privid raja;
pa i ne znam više uzmaknuti,
poražen, prepuštam se opsjeni.

Poslije sna...

S drhtajem u tijelu – ogoljen pitam se:
Nije li grijeh biti nevino čedo života?
Nije li grijeh ne počiniti grijeh
i biti bez snova – živjeti u laži?

Zar nije grijeh ne vidjeti pakla,
a gorjeti u okovima ćudoređa
i ne upoznati vlastitu ćud?

Pa nek' čestiti anđeo bez grijeha
s pjenom na usni i krvlju u oku
prvi ponosno baci kamen
i pogodi ravno u ludu mi glavu.

A ja...

Barem ću znati da živio sam,
živio taj tren u vječnosti vremena.