19 September 2012

Iz zbirke pesama "Don Kihot sa likom žene"

OSTANAK I ODLAZAK

Uz duboki naklon,
u znak poštovanja,
ljubim ruke,
koje me dovedoše do ludila.
Na vrhovima prstiju
više nema linija,
bez identiteta sam ostala,
izgubljena.

Ne vidim svrhu, ne vidim smisao.
Opijena smradom ustajalosti,
gnušam se istovetnih misli
prosutih pred mojim očima.
Razvodnjena osećanja,
na silu napisana pesma,
tek da je ima,
da ne vrišti bela površina,
tu, pred mojim očima.
Mudrovanje ili baljezganje,
više nije ni važno,
u duboki vir me uvlači saznanje
da se piše tek da se piše
a reči prazne, besmislene.

Probala, bila, videla da mogu,
iscedila iz sivih ćelija sva sećanja,
kao ludak se sama sa sobom svađala,
vrištala, ridala, volela i mrzela.
Pesma je otrpela sva moja ludila.
Pred očima mi igra ogromna, crna tačka.
Kao crna rupa me uvlači u sebe.
Naklon s moje strane,
prihvatanje neizbežnog,
dizanje ruku u znak predaje.
Vreme je dalje da se krene.

Pred očima mi iskaču nove mogućnosti,
putevi prosto mame,
toliko ćoškova, mračnih, u duši,
koji vape za otkrivanjem.
Sledeća stanica nije poslednja,
tek nova prilika,
izaziva me.
Posmatram stopala svoja, hoće li izdržati novo putešestvije.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.