07 March 2011

"Arijanino pismo Pjeru"

Sve što smo do sada doživeli u jednom trenutku naših života sastavi
se i sve postane jasno.
Ono što smo tražili i o čemu smo maštali bljesne i sve postane
kristalno čisto i jednostavno.
Srećni smo tada...kao nikada.
A onda, opet nešto u vremenu koje neumitno teče sve rastavi u
 malene delove...raspoluti nas i opet sve postaje
 maglovito, boli...muči...preispituje do onog kada se pitamo zašto je
život ustvari tako jednostavan a ponekad ga je teško shvatiti...
U takvom jednom trenutku sam te našla...
Od tada svi dani i noći i prošla noć i ovaj dan su ispunjeni prazninom
koja se meša sa osećajem sreće da sam saznala da postojiš.
Sada smo tu zajedno sa mojim strahovima da ćemo se rastati i da ću
se tada rastaviti u sebi na sitne deliće...koji se neće moći sastaviti
opet do trenutka u vremenu kada će nas život možda ponovo spojiti i
mene sastaviti sa tobom u jedno, na drugom mestu u drugom
vremenu, sa razlogom.
Ili je sada to vreme i ti me skupljaš polako i stavljaš me u sebe da se
prospem svuda po tebi i tu ostanem...
Da tečem tvojim venama i spavam u tvom Srcu i mislima.
Bojim se prepreka koje trebam preskočiti...sama...jer ti mi pomoći ne možeš...
Ima dana kada mislim da treba da nastaviš svojim putem
i da te dobro prati na njemu.
Da ti srećne zvezde donesu svetlo u tvoje tamne noći znajući da si
dotakao moj život.
Ostavio svoj trag kao najvažniji u njemu.
Na tvom putu mnogi koje si sretao ili ćeš sresti mogu ostaviti po nešto
na njemu ali ako se ti držiš dobroga puta možeš biti njihov učitelj i
naučiti ih dobrome...
Bilo koji put da odabereš on će te odvesti do mesta gde trebaš biti na
kraju svoga putovanja.
Da li sam ja ta, koja će biti tada pored tebe?
Ja, tako jednostavna, a komplikovana i željna ljubavi koja ide ovim
životnim stazama?
Koja je verovala u večnost a pronašla prolaznost.
Verovala u svoj put Srca na koji sam poslednji put stavila kamen bez
želje da ga pomeram...
Sve svoje želje u snove sam utkala jer u snovima je prolaznost
nepostojeća...
U snovima se sve može...
Možeš li me dodirnuti neostvarenim mislima, pokloniti mi neodsanjan
san i dopustiti, da upoznam večnost sa njima...
Možeš li mi dozvoliti da bosim nogama trčkaram u tebi i da ne
zaplivam u jezeru zaborava....
Možeš li biti onaj tračak nade što se zorom budi.
Možeš li...

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.