19 August 2012

"Znam koliko je sati" - Goran Tadić


Znam koliko je sati kad mi godi mrzovolja,
kad se nikom ne pravdam, kad mi niko ne treba,
kad mi niko ne valja, kad se čudim da nekom valjam,
kad razgovaram sa kuhinjskim aparatima
i kad mi je sasvim svejedno koliko je sati.

Znam koliko je sati kad nisam ni gladan, ni žedan,
kad bojkotujem kafu, jer neću da je pijem sam,
kad razmišljam da ponovo propušim,
i razmišljam da bih, po uzoru na tol’ki normalan svet,
 morao prestati da razmišljam.

Znam koliko je sati kad ne moram da pogledam u sat
da bih znao da su kazaljke bezobrazno sklopljene
preko tvojih očiju, uz zagonetno “pogodi ko je”.

Znam koliko je sati kad jedino tebe vidim
i kada žmurim i kada zurim u plafon, pod i zid,
što me čudi, jer nisi najlepša na svetu,
a ja sam uvek voleo najlepše na svetu.

 Znam koliko je sati kad kukavica neprekidno kuka
da nisam za tebe i da, ako te volim, treba da te zaboravim,
a nit’ umem da te volim, nit’ umem da te zaboravim.

Znam koliko je sati, jer ništa u meni ne kuca,
vreme se zaglavilo, čeka u meni da ga  sustigneš,
da ga zajedno pokrenemo, nadoknadimo i potrošimo.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.