08 December 2013

"Jedino dodir" - Anđеlko Zablaćanski

Razmičеm paučinu sa očiju
tražеći tvoj lik u daljini
od snova nе vidеh ništa
osim čеžnjе.

Čеkam da sе javiš osmеhom jutra
kad suton mi dušu obuzmе
i nе ostavi ništa
osim samoćе.

Pijanu maštu u bеspuća šaljеm
dok rеči u grlu stojе
ili ih vеtar raznеsе
dolinom zanosa.

I nе slutiš ništa drskošću žеnskom
ili vеšto čuvaš nеmirе
dok lutam tvojim poglеdom
i tvojim vеnama.

Ali kako prеći pragovе ponosa
i tvrđavе prostih strahova
a pustiti rukе da govorе
u tišini.

Ili ćеmo vеčno ostati čisti
bеžеći od istinе jasnе
da vatru ćе ugasiti
jеdino dodir.

"Ćuti" - Mario Vranješ

Naspi mi piće i ćuti
ne dodiruj me, ne traži neki znak na meni
nema tuge na mome licu
nema ni radosti
samo ćuti
i ne traži mi nemire rukama
strah me
da se ne raspuknem
pod tvojim prstima

poljubi me ali ne dodiruj me usnama
dospi mi piće i ćuti
ne pali televizor
ne traži stanice na radiju
ne prepričavaj mi tekstove iz novina
zagrli me tako da nam se tijela ne dodiruju
jer strah me
da se u tvome zagrljaju
do kraja ne slomim

samo budi tu
i naspi mi još jedno piće i ćuti
ne trudi se da me razumiješ
baš ovaj čas budi kao da me ne poznaješ
i voli me a da to ne izgovoriš
i čekaj sa mnom, u ljubavi, mrak, noć
jer strah me je
svakog novoga dana, bez tvoje ljubavi
svakog novoga jutra, bez tvoga, volim te

zato ćuti
ovaj tren
molim te
dok me je strah biti ja

Napisao Milovan Mrkajić

Gledala je moje reči,
i čitala moje lice,
ne znajući da me zna.

Pogledom sam,
slušao njene usne.

Ona došla da zaluta,
u ovo malo mira,
otetog od stvarnosti.

Ona došla da ode.

A ja ostao,
u tom novembru...

"ОПСЕНА" - Анђелко Заблаћански

Кад ноћ несносно за очи штипа
И мисли бију узалудне битке
А месец снове у бездно просипа
И срцем пише риме нечитке

Тад склопи капке – путуј далеко
Стежући несном постељу празну
Да негде исто – сад дрхти неко
Јер сања исту причу мазну

И тако дуго у тами ћути
Јер сан је дат нам да га јава сруши
И ко зна где су ти цветни пути
И шта ће сутра бити у души





Preuzeto sa: http://poetryaz.blogspot.com/2009/12/blog-post_07.html

"ОБЕЋАЈ" - Анђелко Заблаћански

Твој лик
кроз маглу мог ума
јасно ми блиста у оку
као роса нетакнута
као недохватна зора летња
као жубор воде
и мирис липе у ноћи
као снага грома

о, жено
што увек грех и сласт ми нудиш

обећај
у ћутању хука женствености
сакрићеш руке моје
осакаћене жудњом у самоћи

обећај
скрасићеш усне моје луде
на плодовима поднебља сочног
и сјају твоје косе

о, жено
што увек грех и сласт ми дајеш

обећај
да у твојим очима видећу свитање
а ту се сутону радовати
и с тобом га дочекати.





Preuzeto sa: http://www.poezijasustine.rs/raskrsca-nesanice/obecaj