19 September 2012

Iz zbirke pesama "Don Kihot sa likom žene"

Neće ovo biti najljubavnija pesma
niti ću ti tražiti da me
oh, ljubiš
oh, voliš
oh, grliš
...oh
samo ćuti malo
pa pusti da sve što je potrebno odrade prsti
a pri tom ne mislim
ni na šta bezobrazno
samo
potrebno je da ove usne osete
dodir nežniji od krila leptirovih
isprati liniju
uzmi premiju
okači me na rever kao orden časti
zavrti mi mozak kao ringišpil
oduvaj šarene konjiće
a umesto njih stvori mi
sad i odmah
smilje i bosilje i dunje i ptice
popni se na prvu banderu
pa sa nje vikni najjače
šta god
hodaj na rukama
zbog mene na komšijskom zidu grafit neki napiši
neka budem tvoj ulog na kartama
pa se za mene bori do poslednjeg daha
budi matador
budi kosmonaut
samo
pusti
neka rade prsti.

Iz zbirke pesama "Don Kihot sa likom žene"

A tako bih noćas da te volim
onako jednostavno i čisto
i detinje prosto
bez komplikacija i sikiracija
bez ''izvini'' i ''dokle bre više?''
ja bih samo da moj pupak spojim sa tvojim
i da te slušam kako dišeš
tako bih noćas
eh a tako bih da te volim
onako kao da je prvi put
ustreptalo
radoznalo
zbunjeno i sluđeno
nevino i uplašeno
nežno i slasno
da malo zaboli
i da se prekinem
onde gde sam najtanja
od žudnje
od želje
od ljubavi
od trebanja
tako bih noćas
i doveka!

Iz zbirke pesama "Don Kihot sa likom žene"

OSTANAK I ODLAZAK

Uz duboki naklon,
u znak poštovanja,
ljubim ruke,
koje me dovedoše do ludila.
Na vrhovima prstiju
više nema linija,
bez identiteta sam ostala,
izgubljena.

Ne vidim svrhu, ne vidim smisao.
Opijena smradom ustajalosti,
gnušam se istovetnih misli
prosutih pred mojim očima.
Razvodnjena osećanja,
na silu napisana pesma,
tek da je ima,
da ne vrišti bela površina,
tu, pred mojim očima.
Mudrovanje ili baljezganje,
više nije ni važno,
u duboki vir me uvlači saznanje
da se piše tek da se piše
a reči prazne, besmislene.

Probala, bila, videla da mogu,
iscedila iz sivih ćelija sva sećanja,
kao ludak se sama sa sobom svađala,
vrištala, ridala, volela i mrzela.
Pesma je otrpela sva moja ludila.
Pred očima mi igra ogromna, crna tačka.
Kao crna rupa me uvlači u sebe.
Naklon s moje strane,
prihvatanje neizbežnog,
dizanje ruku u znak predaje.
Vreme je dalje da se krene.

Pred očima mi iskaču nove mogućnosti,
putevi prosto mame,
toliko ćoškova, mračnih, u duši,
koji vape za otkrivanjem.
Sledeća stanica nije poslednja,
tek nova prilika,
izaziva me.
Posmatram stopala svoja, hoće li izdržati novo putešestvije.

Iz zbirke pesama "Don Kihot sa likom žene"

Šta nas to još drži
to mora da je nit pretanka
jer ja je ne vidim
a osećam se kao marioneta
ko to drži konce u svojim rukama
jedino su nam putevi isti
hodamo prateći otiske tuđih koraka
a jedno drugom do bola smetamo
gušimo
postoji li peta strana sveta
da se ka njoj otisnemo?