14 September 2012

Autor Marina Mihajlović Živković

Pred ponoć mislim crno bez oblaka
na pregibe neba malo plave dodam na mah
kad je bal nek je od nečišćenog nemira

ćutim te vekovima u jednom taktu srca
i strpljivo čekam rasplet
prvih sunčevih zraka u obećanju sna

ti si jedina kojoj se nadam bez pitanja
moja snaga skupljena sa promašaja

kao prašina sa porcelana
kao reč sa usana predaka

obećanje da mora biti bolje
da mora više
bez presedana

ali kasniš i ne nudiš opravdanja
u moj mir uvlačiš nemir
kao strah u kosti kad se uvuče

pa boli pa svuče svaku radost
na moju mladost nakalemiš noć
i ćutiš

i opet smo na početku neuspeha
svakim korakom
izvesnost se troši kao prah

još jedan pad i krah
jer noć je crna
i ja mislim crno za nas

spavaj ti... 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.