26 August 2012

"Da smo drugari" - Goran Tadić


Da smo drugari, čuli bi se svakog dana,
a bogami i videli, “da ne tupimo telefonom”,
pitala bi “’oćeš ti kod mene, ili ja kod tebe”,
mada je svejedno gde ćemo film gledati,
čije ćemo albume sa slikama listati,
čiju kafu nećemo piti, jer je nestalo,
a jutros je bilo taman za još dve.

Da smo drugari, otvorila bi vrata,
obučena u peškirić i rekla “Upadaj, tuširam se”.
Začikavao bih te da imaš tanke noge,
a ti bi rekla da mi je krivo što nisam zgodan kao ti.
“Zar bi me tol’ke cice jurile da nisam zgodan?”
“Baš bi ti sa mnom gluvario, da te one jure”.

Da smo drugari, igrali bi “Ne ljuti se, čoveče”,
podelili “Kinder jaje” (čokolada meni, igračkica tebi),
pili vodu iz iste flaše, ogovarali zaljubljene,
i gurkali se dok hodamo jedno kraj drugog.

Da smo drugari, tvoje oči bile bi samo oči
i sve tvoje bilo bi samo tvoje.
Smeo bih svašta da ti kažem,
smela bi svašta da čuješ.

Lako je drugarima, kad nisu ti i ja.

"Piše mi se nešto nežno" - Goran Tadić

Piše mi se nešto nežno, kao kad mi obrazom dotakneš usne
i šapneš: "Pričaj, umeš sa rečima...", pa te poslušam,
jer mi se čini da dišeš svaku moju reč
i da ćeš ostati bez daha, ako ćutim.
Na brzinu smislim bajku o nama, a ti pitaš:"Do kraja života?".
Naravno, kažem, dok mi grudima golicaš vrhove prstiju.

Piše mi se nešto nežno, kao kad mi šapneš odakle si,
al' nikom da ne kažem.
Zakunem se da ću tajnu odneti u grob, a ti se ljutiš što tako govorim
i tražiš da obećam da neću umreti prvi.

Piše mi se nešto nežno, kao kad ramenom dotakneš moj dlan,
pa želim da ti pregrizem bretele
i dozvolim tvojim mladežima da mi budu na vrh jezika,
kao ne mogu da se setim kako se zovu,
a ja sam im imena dao.

Čita mi se nešto nežno, kao kad čitam sa tvog dlana
da ćeš se udati za pesnika,
imati puno dece i u pedesetoj ostati udovica.
Skineš zamagljene naočare
i tada pročitam, mada razmazan,
zavet da ne smem umreti prvi.

Čita mi se nešto nežno, kao kad u tami čitam poeziju,
pisanu Brajevim pismom po tvojoj koži.
To te golica, a ja kažem: "Izdrži, sad će najlepši deo"...

Piše mi se nešto nežno, a ne umem bez tebe.
Razmazujem mastilo, gužvam hartiju
i svako slovo zvuči kao psovka,
jer ne znam koje nebo da molim
da ne prizna obećanje
da neću umreti prvi.

19 August 2012

"Znam koliko je sati" - Goran Tadić


Znam koliko je sati kad mi godi mrzovolja,
kad se nikom ne pravdam, kad mi niko ne treba,
kad mi niko ne valja, kad se čudim da nekom valjam,
kad razgovaram sa kuhinjskim aparatima
i kad mi je sasvim svejedno koliko je sati.

Znam koliko je sati kad nisam ni gladan, ni žedan,
kad bojkotujem kafu, jer neću da je pijem sam,
kad razmišljam da ponovo propušim,
i razmišljam da bih, po uzoru na tol’ki normalan svet,
 morao prestati da razmišljam.

Znam koliko je sati kad ne moram da pogledam u sat
da bih znao da su kazaljke bezobrazno sklopljene
preko tvojih očiju, uz zagonetno “pogodi ko je”.

Znam koliko je sati kad jedino tebe vidim
i kada žmurim i kada zurim u plafon, pod i zid,
što me čudi, jer nisi najlepša na svetu,
a ja sam uvek voleo najlepše na svetu.

 Znam koliko je sati kad kukavica neprekidno kuka
da nisam za tebe i da, ako te volim, treba da te zaboravim,
a nit’ umem da te volim, nit’ umem da te zaboravim.

Znam koliko je sati, jer ništa u meni ne kuca,
vreme se zaglavilo, čeka u meni da ga  sustigneš,
da ga zajedno pokrenemo, nadoknadimo i potrošimo.

16 August 2012

"Sanjam" - Danijel Suhanji


Драга, сањам
Како на кревету мом сама ти лежиш,
Како ти низ лице суза се слива,
Како ћутећи јецаје пушташ
И како не знаш шта се с’ нама збива.

Сањам
Како ме ноћас, упорно, дуго,
Без’морно тражиш са десном руком
На страни кревета где лежах ја,
У себи збориш: „О моја туго“.

Драга, сањам
Како погледом дозиваш зору,
Како ролетне ти црне молиш,
Да се отворе, донесу јутро,
Да ти прекину ту ноћну мору.

Сањам
Како устајеш ноћу из кревета нашег,
Ка месецу жарком, поноћном, пуном,
На тмурном небу што он се скрива,
Да му се молиш, ти да га кумиш,
Да ти објасни шта нам се збива.

Сањам
Твој поглед у тихој ноћи,
Сањам, зла слутња твоја се спрема:
Да ти у кревет ја нећу доћи,
Да њега ће сузе суморне слити
Што са лица твога управо падају,
На нашу меку постељу белу.

Сањам
Да више ти ниси срећна.
Сањам
Да мене ти само кривиш.

Сањам
Да кажеш: „О, љубав је вечна“
И да не желиш више да живиш.

И након дуге те ноћне море
Што током ноћи мени се снила,
Ја сада видим, ја сад сам срећан,
Знам да крај мене увек си била.

Ја знам да другог не желиш наћи,
Ја знам да са мном ти сад си срећна,
Увек ћу бити ја твоја срећа
И наша љубав остаће вечна.

Сањаћу од сад сам’ најлепше снове,
У тим сновима бићеш мени ти,
Љубим те, љубим и обећавам,
Да ћу те сањати моја љубави.