23 December 2011

"Moraćeš da me pamtiš" - Goran Tadić


Moraćeš da me pamtiš.
Živeću dok živiš, ne zameri.
Najradije bih samog sebe izbrisao
iz svih nedoživljenih uspomena
slučajnih dodira srodnih duša.
Čemu ti lepljivi dodiri služe,
osim za nemir živih i tužnih,
ni krivih, ni dužnih?

Moraćeš da me pamtiš.
Bljesnuće, ponekad, griža savesti
zbog nenadoknadive lenjosti tvog srca,
al’ ti barem umeš da se smešiš,
pa ću istog časa postati jednako drag,
poput školjke sa letovanja,
koja se, nakon mnogo godina,
mada beživotna, nepromenjena,
kao kostur davno potrošenog trenutka
pojavi u korpici sa koncima i dugmićima
i probudi, zamalo zaboravljen, san.

Moraćeš da me pamtiš, žao mi je.

"Odlazak" - Goran Tadić


Ne umem da odem od tebe.
Čak i kada shvatim da su te umorili drhtaji,
ostaću još neko vreme,
samo da ti nešto kažem,
da ti dam sitnicu za uspomenu,
da te podsetim na naš prvi, drugi, šesti susret,
da te nasmejem,
da kažem kako bih morao otići, ali neću zbog tebe,
jer mi se čini da si lepša kraj mene,
da ti zahvalim i da te izgrdim
što sam ti bio drag.

Ne umem da pomirim
potrebu da te imam
i potrebu da me nemaš.
Ne razumem razum.
Petlja se u stvari koje ne razume.
Srcu je lakše, ludost mu je opravdanje.
Zato, valjda, stanuje kod mene.

Moj odlazak trajaće večno, ako me ne oteraš.
Odglumi ravnodušnost, izbledi obraze šminkom,
skreni pogled ka neznancu kada se sretnemo,
reci da žuriš, da ćemo se čuti,
snađi se, žena si.

Lepo zvuči „uvek ću te voleti“, ali to čujem samo ja.
Ne smeš verovati da je moguće.
„Mila moja“ bio je najgrublji način da te oslovim,
al’ ne smeš me zbog radoznalosti
pustiti da ostanem,
jer nema kraja mojoj slatkorečivosti.
Poređenjem sa anđelima bih te uvredio,
pa sam smislio milion nežnosti,
koje moraju ostati zarobljene u meni,
jer ako izgovorim makar deo, zavešću te.
Sebe već jesam.

Nauči me kako da odem od tebe,
sa sobom ću lako.
Od sebe sam već odvojen.

"Ne ruši sve mostove" - Ivo Andrić

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene…

"Saputnik kroz snove" - Dragana Vasić


Ogoljeni sumrak
drema mi na ramenu...
Ugasi svetlo
i lezi pored mene.
Ne govori ništa.
Samo mi stavi 
glavu na grudi
i slušaj blagost
moga daha.
Oboji
moju stvarnost
mesečinom 
ove noći.
Da budem mirna
i posvećena
saznavanju istine
koja se uliva
u moje pore...
I usput
mi dovikuje
očima
da me voli.

"Snovi od slame" - Balać Zorica


Znam ja kako bih sada sa tobom, eh, ne pitaj me,
poznajem te ja, ma i ti mene odlično znaš,
a i ne pitaj me to kad znaš da znam.
Umem ja s tobom i te kako, ali ne mogu,
a i nije do mene, do tebe je, uvek je do tebe.
I neću više ovako blentava da maštam, da petljam,
da izmišljam, da se raspravljam sama sa sobom,
čak ni u pesmi ne isplati se graditi kule od karata
po ovom nevremenu koje nas je oboje zadesilo
u nezgodno vreme, vreme bez ljubavi.
Ali dobro nam je, znam ja kad nam je dobro,
kako bi nam drugačije i bilo kad ne znamo za bolje.
Ja čak i ne znam šta ta reč zapravo znači,
ali je po navici stalno ponavljam, ja i moj papagaj.
A ti, gde si od sebe i drugih sakrio onu divnu osobu
što kad uđe osmehom osunča čitavu sobu,
pa ti dođe da ruke nikada od nje ne odvojiš,
da ga grliš i gnjaviš kao da je malo dete,
kao da je on tvoja igračka, a ne ti njegova ?
Popuni molim te, te prazne i strašne rupe na telu,
ponovo plašiš ljude svojom slamnatom pojavom,
jer odavno već na sve sem na normalnog čoveka ti ličiš.
Ne daš mi čak ni prići činiji sa čokoladnim bombonama
koju sam vremenom tako zavolela,
a ništa mi milije nego se zasladiti i umastiti ruke.
Razumem ja sve to, još kako, te tvoje priče,
kule, gradovi, obećanja, tvoje neispunjene želje,
veliko sam dete, ali budna i ja ponekad sanjam,
dva i dva ne daju uvek četiri, al ipak tako mora,
podrazumevano je to i sve te tvoje ispravne računice,
trava je na proleće zelena, puna cveća,
nebo je plavo i jako je lepo i visoko, danju,
a noću, zvezde su daleko, čak predaleko,
i jedan i jedan ne mogu nikada biti tri,
jer uvek neko ostane na kraju rezerva.
Idem da pronađem još malo slame,
ako ne pomogne tebi oko tih šupljina
poslužiće meni za potpalu,
ne plaši se, fino će to da gori,
kad zapalim i založim ima da gore svi ovi moji snovi na papiru,
kao Veštice na lomači bez dokaza optužene.
Da u vatri i ja sagorim, da pepeo postanem,
jer to mi nekako i jedino od ruke polazi,
to loženje i paljenje, jer lepi snovi lepše gore.

"Volim Te" - Željko Krznarić


Volim te bez reda i zakona
Neplanski
Čudno i čarobno
Volim te iz zaklona
I onako javno
Bez zatišja
I suvišnih riječi
Tek tako pogledom i dodirom
I hvalim se što te volim
Znanjem i nadarenom željom
I volim
Što ne volim ništa drugo
Kao što tebe volim
I što svakoj tvojoj želji
Da krene dozvolim.

Marija Mihajlović Davidović

polako lepojko
nije to više svet za koji si znala
skini tu haljinu pepeljuge
upregni u bundevu miševe
i nastavi sa bojenjem svakodnevnice
onim tvojim bojama

zamahnim perom pa rani rečima
rastuži se pa tugom ubij
pomisli pa ostvari
... osudi pa oprosti
prokuni pa ljubi

digni tu lepu glavu
tu na vrhovima tvojih cipela
ne nalazi se čarobna formula
za rešavanje problema
onih teških životnih

hrabro napred
u sivi dan
u sivu godinu
u život sivi

korak pusti
zakorači
pa hrabro napred
ludilu se prepusti

nema izvini
jer ni greške nema
to su sve samo pokušaji
par neuspelih
par skoro pa
i jedan uspešan

a sutra...sutra je novi dan...

"Volim Te" - Matija Bećković


Između dva uporednika dok provirujem glavu
Između dve žiške u slepoočnicama
U pauzama dok radnici piju čađavo mleko
I prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila
Dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši
Između dva daleka poređenja
Volim te.

Brodovi se ljuljaju kao poljupci
I sloj vazduha se na lepe senke cepa
U mašineriji noći
Moje srce je slično kompresoru
Naklonjenu svemu što nema veze samnom
Dok pokušavam nestati u poljupcu
Volim te.

Rudnici kamene soli u mom srcu
Zora lomi suđe od porculana
Kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
Postaću prašina ako voliš prašinu
Ti koja me tuđim imenom zoveš
Volim te.

Dolazi proleće i jednu pravu damu
Niko ne može zamisliti bez pudlice
Stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
Ja ne znam put - krijem se u tvojoj senci
Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo
Svet me izgubi, ali ti me dobi
Volim te.

Što vide slepi ne vide zaljubljeni
Pokvareni anđele; o, sneže u avgustu
Moje su ruke ostale oko tebe kao obruč
Ljubomoran na vazdušni pritisak i vodu
Ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš
Odavno već svojim očima ne verujem
Volim te.

"Protest Srca II" - Balać Zorica


Zatreperi maleno srce moje
poneto živahnom pesmom iz daleka,
pa napravi od sreće pun krug
kao vetrenjača na krovu kuće.

Očarano vetrom zapleše nove i nepoznate korake,
pa upije sasvim drugačije mirise dana koji se lagano
uvuku u njega kao i ova zima u krhke kosti.
Ali nije do te zime ova neobjašniva radost,
niti je do šaljivog vetra ovaj igrajući zanos.

Zaigra se ono tako kada ga neobjašnivi osećaji uhvate,
pa ga bacaju na sve strane, kako vetar dune,
a ono im se prepusti bez straha od posledica,
bez straha od neuspeha, mirno,
razigrano, kao malo spokojno dete.

Raširi se i skupi u ritmu ove melodije
pa namigne vetru, i došapne mu,
i ova igra je za ljude, nisam ja plašljivo srce,
ponovo verujem u čaroliju u koju me vodiš.

Ne znam da igram, ali želim,
ne smem da zavolim, ali moram,
ne umem da pokažem kako,
ali nekim čudom ponovo verujem sebi.

Verujem u ono što me iznova tera
da rizikujem da plešem tu u nepoznatom.
Samo tako iznova upoznajem sebe,
samo tako saznajem kako i koliko volim druge.

Rizikujem mnogo i ako dobijem,
rizikujem još više ako izgubim.
Budim se i iz sveg glasa vičem,
da ponovo svome srcu verujem.