13 October 2011

"Čuješ li?" - Goran Tadić


Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.

"Dobra pesma" - Goran Tadić


Dobro je, mila moja, dobro je, ovo sam želeo.
Borio sam se za tebe time što sam ti želeo sreću sa drugim,
jer, od silne ljubavi, ne bih umeo da ti je pružim.
Da umem, tobom bih je sebi priuštio,
ali me ubila briga da bi sa mnom nesrećna bila.
Ko sam ja da imam privilegiju
da svoj život tobom ulepšam
i da ti uvek budem pri ruci, pri duši i telu:
"Neka grmi, ne boj se, ja te čuvam”,
“Neka ja ću, meni je lakše”,
“Dođi da ti moje grudi recituju na uho”...

Dobro je, mila moja, dobro je, tebe sam želeo,
a priželjkivao da sa drugim ljubav ljubavlju zameniš,
ako je bila ljubav ono što smo bolovali,
a neki od nas nisu je dobolovali,
niti će, jer nisu te sreće da prestanu, ili nestanu,
već tumaraju po tamnoj praznini u sebi,
tražeći povod za kavgu sa sobom i životom,
zapravo, onim što je od njega ostalo.
Sklonio sam se da ne gledaš koliko sam tužan,
ne od tuge, već od tugine tuge.
Nova generacija noćnih pustinja
preusmerava me ka bilo čemu što nisi ti,
a znamo oboje da si i sebi i meni sve.

Dobro je, mila moja, pre, ili kasnije
oprostićeš mi što sam izmislio ljubav.
Oprosti, neće se ponoviti. Ne može.
Za onakvu ljubav, tebi ću faliti ja, a meni ti.
Ponelo me nešto tvoje, što poželeh da je moje,
a sve je to deo moje drske izmišljotine.
Sve je to moje, kako ti velikodušno reče,
odrekavši se svega što je bilo naše.
Naivno moje, zar su moje reči moje?
Zar bih se bez tebe i jedne setio?
Al’ dobro je, mila, nemam ih više.
Ni samoća se sama ne piše.
Zar je moja ljubav moja?
Pobogu, gde je bila, dok te nisam sreo?
Zašto je nisam izmislio, dok sam bio sâm?
Zašto je sada ne izmišljam, ovako sâm?
Zar misliš da je moj dodir moj?
Bez tebe, to je samo ispružena ruka.
Al’ dobro, ako će ti biti lakše,
veruj da sam i tebe izmislio,
mada dobro znaš da si začeta
mojim bezgrešnim flertom sa zvezdama.
Srećom, ista si majka.

Dobro je, mila moja, dobro je,
ostalo je još da radost zbog tvoje sreće
nadvlada moje sebične tugine tuge.
Izbaci sve moje nežnosti kroz prozor.
Lagao sam sebe da ću se vratiti po njih,
priželjkujući da se nešto od tih besmislica
zalepilo za tvoje grudi, makar kao fleka.
Izbaci sve za šta veruješ da je izmišljeno, jer je moje.

Dobro je, mila moja, daleko je od lepog, al’ dobro je.
Lepota je prolazna, a dobrota nije prelazna.
Retko se čestiti pitaju kakav bi trebao biti svet,
pa nam je dobro, ovakvo kakvo je.
Znaš to bolje od mene, novija si,
pa se na dobro lakše navikavaš.

Dobro je, mila moja, sve je to dobro.
Znaš ono kad ti se plače?
Sve je dobro, a plače ti se, pa ti kažu:
“Isplači se, biće ti lakše”.
Isplačeš se, kažeš: “Sad je dobro”,
al’ nije ti lakše, jer znaš da ćeš se ponovo setiti
nekog koga želiš da zaboraviš.
Kad sam ja u pitanju, laknulo ti je.

Dobro je, mila moja. Šta ću, dobro je.
Razvlačim trenutak u kom si me volela na
“volela me do mog poslednjeg daha”,
da ti ne pripišu da si me volela manje no što zaslužujem,
oni što ne znaju da je to “malo” meni bilo jedino.

Dobro je, mila moja, samo neka je tebi dobro.
Ti živiš, ja volim, takve smo uloge uvežbali.
Još uvek te volim 180 nežnosti na sat,
izazivam sudbinu na svakoj krivini,
da mi, na pravdi Boga, pokaže gde mi je mesto,
jer nije mi mesto tamo gde sam, gde god da sam.
Dobro je, mila, uzdam se u Boga,
ima običaj da uzme ono što ne treba ni njemu,
pa se sve nadam da mi nećeš još dugo nedostajati.
Višak sebe poneću sa sobom,
da proverim da li duša boli kad ostane bez tela.
Možda se tek bez srca bezbolno voli?
To bi baš bilo dobro.

"Pusti to" - Goran Tadić


Najpre se kriješ između redova,
potom između rebara.
Osećam te... Za to nije potrebna pamet.
Slobodno popuni upražnjeno mesto,
tu, gde sam imao srce, po tvojoj je meri.
Uvek sam ja kriv. Srce mi je dobar lopov,
ali ne ume da pobegne, osim od mene.

Biću ti ono što moram biti,
da bi mi bila ono što moraš biti.
Budi mi ono što jesi, odavno to priželjkujem.
Kada bi samo znala koliko strepim
da ne ostanem bez reči, bez stiha, bez daha.
Kada bih samo znao koliko želiš da ne strepim.

Obećaj da ćeš mi nedostajati,
čim naslutim da bi mogla reći: “Spava mi se”.
Obećaj da ću umreti istog časa, ako nestaneš.
Protrljaj oči, reci: “Ne želim da ti nedostajem”,
stisni me jače i ušunjaj se u moje snove,
ako slučajno zaspim, a neću, jer neću da kvarim san.
Ko prvi kaže “laku noć”, manje veruje u čaroliju.
Zašto zvezda ima duplo više kada ih ne brojim sâm?

Đavolska su ovo posla, Anđele.
Posle će nam Đavo biti kriv,
a Bog nam neće pomoći.
Pusti, neka to njih dvojica rasprave.
Pusti, suze unapred ne kaplju.
Ima vremena da zauvek zavidiš noćašnjoj sebi,
da zauvek zavidim noćašnjem sebi.
Ma, pusti večnost, hajde, bar noćas,
da se volimo do kraja života.

"Samo idi" - Goran Tadić


Uvek bismo imali još nešto da kažemo,
još malo da ćutimo, da bi bilo teže,
da obećamo da ćemo se zauvek sećati ove mrve prašine,
da poverujemo da može još malo da traje,
ako neko od nas dvoje to kaže.

Samo idi.
Ne dozvoli da pitam jesi li sigurno dobro,
priželjkujući da pitaš isto, pa da se prenemažem
i priuštim ti privilegiju
da vidiš retku prirodnu pojavu, mušku suzu,
da me tešiš, jer mi je teže. Meni je uvek teže.
Nije isto onom ko oseća miris ruzmarina
i onom kome jastuk na tamjan miriše.

Samo idi.
Krastu sa rane moraš naglo trgnuti.
Zaboli jače, ali brže prođe.
Nemoj da liči na rastanak,
jer ćemo morati da ga se sećamo
i pišemo pesme, očekujući da će još nekog zaboleti
kao što boli nekog od nas dvoje.
Zanimalo te šta mi nedostaje. Dosta je bilo znatiželje.
Morao sam da te zavolim,
a sada moraš da odeš da bi saznala odgovor.

Samo idi,
jer tako treba, jer ništa ne ostavljaš,
jer ništa nisi zaboravila, jer je prošlo, jer nije bilo.
Idi, jer stara se vreća ne krpi satenom.

"Zatrebaš, pa ne trebaš" - Goran Tadić


Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.

Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.

Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.

Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.

Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.

Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?

Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.