11 October 2011

"Postiđen" - Goran Tadić

Postidiš me kada kažeš da nisi najlepša na svetu
i kada kažeš da znaš šta će se desiti sa nama,
kada ljubav prođe, a proći će, kao što je prošlo
sve ono za šta smo mislili da neće proći,
jer je imalo sve odlike ljubavi.


Postidiš me kada prećutiš reči, koje osetim na vratu,
jer strah me da ćeš se smejati, ako kažem šta sam čuo,
da ćeš reći da to nisu tvoje reči, već glasovi u meni.


Postidiš me kada ne priznaš da je ovo što osećam tvoje,
i kada kažeš da ti samo zbog usamljenosti prija moja pažnja.
Postidiš me kada kažeš da će čarolija nestati,
kao da ne znaš da ću je čuvati za oboje
i da je tvoje samo da veruješ i njoj i meni.


Postidiš me kada, umesto onoga što želiš da kažeš,
a slučajno želim baš to da čujem,
pričaš o nečemu što ne zanima ni tebe, ni mene.
Postidiš me kada našu ljubavnu pesmu
nazoveš ljubavnom pričom.
Postidiš me kada ćutiš sama, umesto sa mnom.


Ne zameram ti kada me postidiš,
jer znam da to nehotice činiš,
iz straha da je ovo ono, što želimo da je.
Znaš da sve znam i da sam
ponosan što umem da se stidim.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.