"Sonata od sna" - Enes Kišević

Od čega žive oči tvoje

Kad stalno iz njih isijava san?

O što bi dragulj dragane moje

dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.

Taj sjaj nije od ljudi.

Svakoga jutra moje se lice

s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,

satkana sva si od sna,

latico sniježna zgusnuta svjetla,

sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?

Ljubavi, zar te je strah?

Zacijeli riječi cjelovima,

s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?

Obujmi me jače,

sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,

znaš što ja vidim:

Dva križa koja se grle.

A međ' njima diše

još nerođen Bog,

prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka

pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,

u violini pjesma, u pjesmi plod.

O kad me dodirnu usta tvoja:

harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre

što se u igri tope.

A ćutiš li kako iz moga struka

iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti

tvoj dodir, glazbo nijema,

napisao bih ti od sna sonatu,

al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta

neki tih.

Da te ćutim. Da te dišem.

Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.

Tajna tajne.

Između dva otkucaja

srca stane.