26 May 2011

"Sonata od sna" - Enes Kišević


Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

No comments:

Post a Comment