16 March 2011

"Povescu te tamo gde vodim sve svoje snove" - Nepoznat autor

Povescu te tamo gde vodim sve svoje snove
Kada me ceznje lome i dusom uzdasi zaplove
Tamo gde vreme stoji i samo vetrovi strasti huje
Gde miris palmi more donosi i zalazak Sunca se cuje

Povescu te na zvezdu najsjaniju u nama
Kada u nemoj svetlosti nestane trag za nama
Tamo gde se nemiri hrane rosom uzdrhtalih tela
Gde su cula strascu opijena u igrama leptira bela

Povescu te kada mi osetis dusu u svojoj dusi
Kada se i poslednji oblak koji nas razdvaja srusi

"O prijateljstvo" - Kahlil Gibran (Odlomak iz knjige "Prorok")

Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s' ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.



Kad' vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada cuti,
nek' vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez reci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s' radoscu koja ne trazi povladjivanje.


Kad' se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.


I nek' u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.


Nek' ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.


Jer, sta je za vas prijatelj
kog' trazite samo da ubijete vreme?
Trazite ga samo da biste
to vreme zaista proziveli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.


I nek' u dragosti prijateljstva bude i smeha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrepljeno.

"Kada se jednom budemo sreli" - Ana Rodic

Kada se jednom budemo sreli, 
prepoznaces me po tome sto se moji koraci 
nece cuti, 
jer mi ti nikad ne dozvolis da hodam 
po zemlji. 
Pretvaras me u senku. 
Vodis me u svet slobode. 
Opijas me recima. 
Hranis poljupcima. 
Oplodis me muzikom 
i ja radjam snove. 
Uzmes me samo za sebe, 
onda nesebicno poklonis drugima. 
Razvlacis moje misli, 
pletes mrezu u koju se zaplicem. 
Ucis me da hodam po reci, 
pruzas ruke ka nebu, 
dozivas kisu. 

Ne plasim se smrti,ona ce jednom sigurno 
doci. 
Plasim se tebe,nikada nisam sigurna da ces 
mi se vratiti.

"Precuti me"

Ako te nekada neko za mene pita
prećuti me...
Ako ti neka o meni misli pročita
prećuti me…
Samo idi i pusti nek' te vetar nosi
nek' tvoji prsti budu u tuđoj kosi...
prećuti me...


Neka me oči njene u tvojim naslute...
Ako te pogodi kad čuješ moje ime
prećuti me...
Život ti masku sreće sa lica skine
ne traži me...
Samo idi, u mislima sam pored tebe,
i ako u ovoj pesmi nađeš sebe,
ugasi je...

k'o što ugasio si moj život
nekad' pre...


Ne zovi, ne diraj me
i ne podsećaj me...
Gde si bio da me zagrliš,
da mi bar malo pad ublažiš...
Ne diraj me...

ne zovi i ne traži me u oblacima
kad krila si mi slomio...


Kome da pričam, mili moj
kako te volim,
kako me ljubiš
i kako mi nedostaješ...
Kome da otkrijem tugu
kad' ja, sama sam
a sve mi tvoje u očima živi...


Tvoja soba,
usne premazane medom...
Naše zajedničko buđenje...
Naši susreti...


Kome da ja pričam o tebi,
da razbijem suzu na hiljadu komada
da me neko shvati...
Kome da tvoje ruke opišem,
kad' nisam s tobom
a s' tobom dišem...

15 March 2011

"Ispunjenost duše" - Evica Kraljic

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu

"Kakve pjesme pjevati" - Arsen Dedić

Bit cemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme nece uzvracati
ljubav koju smo mu davali
od prvih njeznih, poratnih godina.
Promijenit cemo pjesmu,
uzeti srce u sake
i ono ce se opirati
kao ziva ruka vode, ruka vjetra,
ali necemo mu dati,
jer su smijesna sada ta nasa ocitovanja
svijetu kojem se to vise ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dusom
pred ljubavnicom sitom i pospanom.
Bit cemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima nista necemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Necemo priznati buku krvotoka,
opcu povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Sibenika, plazu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te brise
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim cemo izmijeniti rjecnik
i staviti saku na luda usta -
da sto ne izbrbljamo pred zamisljenim licem
tvoje svakidasnjice, jednostavne i odvise pametne.
Zivjet cemo ne odajuci se
dugim pismima,
samoubilackim olovom,
na prstima sa samim sobom,
sa prazninom medju rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se vec nesto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati vise u te stvari;
treba pjevati drugacije pjesme.
Oznaciti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada vise ljubavnih pjesama, moja mala -
zadovoljavat ces se starima.
Nikada vise necemo ni pokusati
odskrinuti crnu knjigu mora;
povuci cemo jedino crtu
i ispod nje sutjeti, sutjeti do kraja.

"Nismo mi bili ljubavnici..."


Ne...

Nismo mi bili ljubavnici...

Nikad...

Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...

I to je sve...

Oboje smo nosili na lančiću
Po polovinu jedne davno polomljene tajne
Ali nismo pokušavali da je sastavimo
Ko zna zašto
I ta tajna lebdela je
Nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena
Kao ukleta lađa...

Negde ovde daleko...

Negde tamo blizu...

Ni na nebu, ni na zemlji...

Nismo mi bili ljubavnici...

Nikad...

Samo smo se ponekad, u noćima punog Meseca
Malo tražili po dugim talasnim dužinama
Čežnje…

"Sjeta" - Luka-Lune Jović


Ne ljuti se što ti nekad pišem
i o tome nikom ne govori
želim s tobom podijelit trenutke
kad u meni sjeta progovori.

Ja još volim nespavane noći
kad u duši ređam divne slike
ti u meni živiš kao oči
tvoje oči sjetne i velike.

One su mi smiraj ljetnjeg dana
kad se sunce na počinak sprema
dva velika pitoma kestena
na komadićima porcelana.

14 March 2011

"Ludo i nezaboravno" - Dusko Trifunovic

Ne uzdisi u mom zagrljaju,
zli duhovi mogu da cuju,
priveli smo nasu ladju kraju
i sad mirno cekamo oluju.

Nista nije za veke vekova,
sve sto imamo to je ludost ova,
mladost kakve ne bese odavno,
bese ludo i nezaboravno.

Jednog dana u godine teske,
kada sednem da saberm greske,
smeskacu se i hvaliti javno,
bese ludo i nezaboravno.

"Zagrli me"

Zagrli me...uvi me svojim dodirom...
Obuci me poljupcima...
Hladno je...
Osećaš li drhtaj što davi...

Želim tvoje telo...
Da mi bude blizu...
Hoću tvoje usne
Da ih osetim na licu...
U mojim venama...

Vihor se sa krvi mojom meša...
Tek dodir, misliš,
Spaliće ti želju, sagoreti telo...
Ni pogled u oko ne daš...

Ali, ja ostajem tu...
Strpljiva u nadi
Da jednom ćeš moći
Umeti voleti,
I kraj mene stati...

"Želim da vodim sa tobom ljubav "

Želim da vodim sa tobom ljubav
u vazduhu, u oblaku, u snu.
Svo vreme osećam
kako strujiš mi niz vene
i znam da znaš da si tu!

Osećam kako me diraš polako,
pokretom nežnim skidaš
taj veo samoće moje
i tu si, osećam te,
boje sveta više za nas ne postoje.

Diram ti usne ,
kao kroz san hodam ka tebi
korakom lakim,
i sviđa ti se pojava moja,
i greh taj
što čini te ludim ,
što čini te takvim.

Drhtim,
odjednom u zbrci
sama sa sobom,
sve se boje sveta gube
dok te zamišljam na Suncu
i beskrajem celim
vodim ljubav sa tobom...

"Povedi me, molim te"

Volela bi da sam s tobom sada u nekoj zemlji, nije bitno ni kojoj, ni gde.
Samo da smo zajedno, da nismo ovde, gde već jesmo...
Da mogu da gledam tvojim očima jutra, svaka misao da miriše na ljubav, strast i čežnju...
Da mogu da budem bliže tvome Srcu...
Da osluškujemo vetrove u lišću...
Da mogu da osetim tvoj dah...
Tvoj osmeh...
Da me dodirneš, i da svaka moja bol prestane...
Znam da sanjam i mislim o nečemu što je nemoguće, nedostižno...
Znam...
A da li ti možeš, sve moje snove da ostvariš...
Ti, koji svo vreme pokušavaš da me naučiš, da sanjam....
Pretvori ponekad svoje snove u moju javu...
Obraduj me...
Zgrabi me za ruku i povedi me negde daleko...
Daleko...
Da u tvom zagrljaju nađem sav mir, svojim nemirima...
Da osetim svu
Beskraj ove ljubavi...
Povedi me, molim te...

"Njoj" - Arthur Jean Rimbaud

U ružicasti vagon sa plavim jastucima
Sešcemo, zimi, pa na put!
Bice nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivace svaki dremljiv kut.

Sklopiceš tada oci, da ne vidiš kroz prozor
Sav cudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.

Tad ce ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sicušni poljubac vratom ce tvojim vešto
Potrcati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ceš prignuti glavu k meni;
I tražicemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona ce da skita svud...

"Nedeljivost" - Enes Kišević

Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
sto i svijetlost razlamati.

Dijeliti mene od tebe,
i onda kad nas nema:
Isto je
sto i more razdvajati.

"Tu te čuvam...i čekam"

Ako misliš da je nebo granica
Volela bi da saznaš šta je iza ?
Šta te čeka kada se vrata širom otvore?
Dobro...
I šta je iza neba?
Pa, naravno - ZVEZDE!
Na hiljade...
Kao pahulje...
Hoćeš da ih vidiš i kad' je dan?
Sa planete Zemlje da ih dohvatiš?
Da ti slete na dlan…
Ako misliš da je nebo granica...
Da hladnoći nema kraja ove zime...
Pogledaj me dobro, pravo u oči...
Tamo ćeš sresti celo sazvežđe...
Sjajnih zvezda, lutalica, roj...
Odazivaju se samo na tvoje ime...
I…
Šta je veće od neba?
Od Svemira?
Pogledaj me u oči, zaroni duboko…
Videćeš kako mi se grudi šire…
Kako u njima sve diše...
Kako u njima sve kuca…
Za Tebe...
Tu, gde ruke držim...
Tu te čuvam..
I čekam...

"I ne daj NAS!"

U ovakvim trenucima, ti si jedini razlog zašto se ne predajem.
Jedini...
Jer, znam da si tu, iako te nema da ti pričam šta se dešava.
Kao zvezda, ne vidim te, ali, znam da si tu. Znam...
Jer, ti si takav, ti me nećeš napustiti kad mi krene najgore, jel' tako?
Jer, ti si jedino što me još drži da ne padnem...
Mislim da si ti jedino što će moći da me spasi...
Da me izvuče iz ove tame koja me zagrlila da jedva dišem...
Tama, koja mi ne da mira i koja me sve jače vuče dnu...
I, nemoj da me daš...
Ne dozvoli da tonem, jer, ako tonem, ne mogu da ti garantujem da ću uspeti da preživim.
Ne daj me zlim ljudima i lažnim prijateljima.
Ne daj me, jer, jedino ti umeš da me spasiš.
Želiš li?
Ne dozvoli da drugi razmute bistrinu mojih očiju.
Nemoj dopustiti da se mešaju u moj život i da mi kvare snove.
Ne daj, da mi kradu želje.
Da izvlače potrebu za životom iz mene.
Ne dozvoli, jer znaš da je svaki moj dah za tebe izdisan, udisan.
Svaki...
Ne daj, da mi se nad život spuste oblaci kiše...
Kupi mi žuti kišobran da mi zameni Sunce.
Ne dopuštaj da me spuštaju na dno, da me pritiskaju sa svih strana, već stani ispred mene, zaštiti me rečima, pesnicama, zubima.
Zaštiti moju Dušu, zagrli dete u meni.
Ne dozvoli da me unište.
Reci im, da me jedino ti činiš srećnom...
Reci im...
I ne daj nas...

"I, cuvaj me..."

I vežem ruke za Tvoje želje,
zarobljena u vosku divljeg meda
za Tebe paganski lepa,
ponekad samo ohola i lažljiva,
po potrebi čedna i nestvarna,
ali uvek samo Tvoja...

U pesmi rođena,
Tvojim usnama sluđena,
u Tvojim očima zarobljena,
lažna spoznaja svih Tvojih nemira,
kisa u praznim prozorima,
neuhvatljiva i nedodirljiva,
zarobljen odraz u ogledalima...

Tvoje konačnosti ili strasti ljubavnica ili devojčica...
odabrana ili prognana...
Samo mi reci, da sam još Tvoja,
dok ti se bosonoga nudim u hladnim noćima,
mazno se protežem u Tvojim mislima,
dok ti grizem usne kao narandže
i zavodim plesom divljih vetrova...

Pošalji vojsku pesama pod moje bedeme i...
čuvaj me...
Od sebe i hladnih dodira na plavim jastucima našeg vremena,
tamo gde sve počinje i prestaje...

"Prokletstvo zabranjene ljubavi"

Ne, nisam ja nikad ni spomenula
ovih nesretnih, dugih deset godina
dok su se još na budućnost svodile
a naše se oči srele, želje se tek rodile.

Ovo prokletstvo nisam zaslužila
a veruj mi, nisam tražila ni želela,
ni ovu ljubav nisam ni u snu htela
al sam te snivala i ako nisam smela.

I u vreme kad su naše strasti tiše
Moje srce u meni jedva živi, diše,
Jer me tvoja ruka nikad nije takla,
Ja se raspadam kao da sam od stakla.

U vreme kad razaraju me osećaji
to su borbe za kakve znaju samuraji,
za koje harakiri je čin časti i ponosa,
ja ubijam sebe, da ne bi tebe ranila.

Pitam ko nam je našu sreću ukrao,
ko ljubav ovu nam je podvalio,
zar davno pre neko nas je prokleo
ili to nas kazni Bog pa nas je spojio.

I sad kad se nazire kraj, ne znam što nam donosi
ovo moje umorno telo...samo još za smiraj prosi.
Istrošile me godine tuge i čekanja na ruke tvoje,
neka umrem ako se naše sudbine nikad ne spoje.

11 March 2011

"Zivot pisan srcem" - Nepoznati autor


Ne mogu više da dopustim da osećanja upravljaju mojim životom, rekla sam.
Toliko puta su me izdala, odvela pogrešnim putem.
Ja sam im samo verovala.
Ne želim više da osećam", šaputala sam.
I pri tome OSEĆALA....
OSEĆALA.
Ne možeš u životu sve da racionalizuješ.
Da predvidiš.
Da se unapred zaštitiš.
Da se obezbediš protiv bola.
Ne postoji takav recept za život, rekla je kroz osmeh, ona druga ja..
Preznojila sam se.
Zakašljala.
Hvatala rukom za ivicu stola.
Obezbeđivala protiv osećanja.
Uzalud.
Suze su navirale.
Izdajnici svih mojih osećanja koja sam želela da ugušim.
Da poništim.
Kao kategoriju koja ne postoji.
Koja će se dešavati drugima.
Ne meni.
Glas me je izdavao.
Nije posedovao zvuk.
Bio je moja trenutna najveća zamišljena želja.
Sva sam bila sazdana od izdaje.
Sopstvene.
Za promenu....

"Jednom cu znati" - Nepoznati autor


Jednom ću znati sa drugim trajati..
Jednom su mi rekli da osobe poput mene nikada ne nađu mir i da ceo život jure neku svoju iluziju..
Da li si ti iluzija?
Kada se tiho poklope kazaljke u mom Srcu, znam..
Ti si još uvek moja misao prva.
Više ne znam da li su ti naši trenuci bili tako veliki ili ih moja glava veliča,u ovo vreme što se poput tuge razjeda između nas.

U poslednje vreme u ćutanju nalazim mir.
Znam da ne možeš da me zamislim da ćutim,ali eto..
I ljudi se mogu, izgleda, promeniti.
Ćutim, sanjarim...
Ne, ništa veliko, ne, ništa posebno...
Čak ni tebe...
Jednostavno, uživam u zvukovima dana, u mirisu vetra, u kapima kiše, u mislima svojim.

Sve jače mi se javlja misao o odlasku nekud daleko.
Znam i gde...
A, ako odem, ići ću sama.
Samo je dovoljno da ponesem svoje uspomene i počnem svoju bajku ispočetka.
Sakriću sve svoje strahove na starom mestu, u zemlji koja više ne postoji.
Ne vredi nositi krila samo kao ukras.
Ne vredi leteti uz vetar.
Želim da znaš da se i pad broji kao let...
Neuspešan, ali let.
Poslusaj to, govori ti neiskusan letač ili iskusan padač,svejedno...
Zavisi sa koje strane posmatraš stvari.
Ne odustajem...
Kako nisam ni sklona predaji.
Ustati uvek.
Poderanog ponosa, izgrebane Duše, sa modricama na Srcu.
Važno je ustati!

Ići, uvek...
Ići dalje, dok nas Duša vodi..
Kad sve izgubi smisao, uporno ga treba tražiti.
Da bismo opravdali svoj smisao rađanja, za vazduh koji dišemo, za postojanje koje nam je dato..
"Da pošteno platimo kiriju životu",kako reče Mika.
Biramo od ponuđenog, nemamo mnogo izbora, ali konačni izbor je naš.
Tako nam je Bog namenio, tako nam je dato.
Nekom ovako,nekom onako...
A svi mislimo kako su drugi bolje prošli.
A nisu..

"Varljivo brdo je život..
I verući se uz i silazeći niz, patimo za predelima s one strane vrha,a vrh je senka, tren, senka trena.
Vrh je najveća prevara u čitavoj priči.
Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trenutka izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razvođe vremena koje nam je dato, vremena koje nam je udeljeno.
Danas još uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje de se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su sve prave stvari uvek s one strane brda.."
Ne mogu,a da ne spomenem Đoleta...
Uvek me njegove reči nateraju da odlučim da ustanem.
Ne odustajem, jer pripadam onim divljim, nepomirljivim.
Ako negde postoji zemlja Nedođija, naći ću je.
Ne smem da dozvolim da mi krune Srce oni koji ga nikada nisu mogli udomiti...
A sad,dubok uzdah..
I neka mi patuljci pokažu put.

Jednom ću osvanuti drugačija...
I neću misliti na tebe.
I leptirići će, možda, ponovo igrati svoju igru hodnicima moje Duše.
Jednom...
Možda....

"Koga lažem..."

Ono
Što sam s tobom
Naučila
Mnogo je više
Od bola...
To je praznina...
Pitam se baš
Da li si ti ikad
Otkrio prazninu
U sebi...
Da li si ikad otkrio
Taj osećaj
Kad ti fali deo
Samog sebe???
Ipak...
Ono, što te ne ubije
Jača te!
Ali, ostaju rane i ožiljci...
I evo me...
Mogu te sada gledati
Satima u oči
A da
Ne trepnem...
Mogu te poniziti...
Ostaviti bez reči...
Mogu te imati
U svako doba
Dana i noći...
Ali, ne želim!
I, u tome leži
Moja snaga!
Više te ne želim!
Bože,
Koga lažem...
Tebe ili sebe...

"Izvini"


Posle svega,
samo mi se jedno čini...
Jedna reč na vrhu usana
I latica ruže
uvijena u parče celofana
Mogu ti samo reći, izvini....
Izvini,
što postoje dani
Kao dan
kada smo se upoznali
Izvini,
što smo ruke pružili
I razmenili reči
Izvini,
što nije postojala sila
koja je mogla da spreči
da moja čula upiju
miris tvoje kose.
Izvini,
što imaš prelepe oči
U kojima sam se ogledala
Pod svetlom zvezda,
te hladne noći.
Izvini,
što ne umem da lažem
Kao svako normalan na svetu
Izvini,
što sam smogla snage
Da ti kažem da volim te,
Dušom celom.
Izvini,
što sad osećam ovu setu
I treptaje očnih kapaka
pod oznojenim čelom.
Izvini,
što sam žeđ htela da utolim
Milujući usne tvoje
žednim usnama mojim.
Izvini,
što ti govorim u stihovima
I pokušavam da te odvedem
u svet lepši od ovoga
Izvini,
znam da zaslužuješ više od toga
Više od svega što mogu da ti pružim
Sa mojih umornih dlanova.
Izvini,
što si izvorište mojih snova
I svih mojih maštanja
i planova za budućnost.
Izvini,
što ti nudim pasju vernost
Postojanost sfinge
i večnost egipatske piramide.
Izvini ,
što mi osećanja bride
Za mekoćom reči koje izgovaraš
Dok te na kolenima molim.
Izvini,
još jednom,
Izvini, što te Volim....

"Zabranjeno je" - Pablo Neruda


"Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci,
probuditi se u danu a ne znati sta ciniti,
biti uplasen svojih vlastitih uspomena.

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono sto zelis,
odustati od svega zbog vlastitog straha
da ostvaris svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno,
i zvati ih samo onda kad ti je neophodno.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog,
biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje,
ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboravis neciji smeh i oci,
sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj,
zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost
i zameniti je njegovom sadasnjoscu.

Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge
misliti da je njihov zivot vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima.

Zabranjeno je ne traziti srecu,
ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek mozemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti..."

"Pokaži mi...." - Nepoznati autor


Pokaži mi...

Kako se uvući nekome pod kožu
poput parazita,
razarati njegovo telo,
i uzeti ga pod svoje....

Pokaži mi ....

Kako nekom okupirati i sive i bele moždane stanice,
i pomešati racionalne i iracionalne strane,
napraviti ludost jednaku normama....

Pokaži mi! ....

Kako nekome zatvoriti oči,
ljubiti ga u vrat,
i gristi ga za rame tako jako,
a da ne ostane trag....

Pokaži mi...

Kako gajiti snažne emocije prema nekome,
a biti poput kamena u njegovoj blizini...

Pokaži mi ...

Kako slobodnu pticu dovesti u kavez,
i naterati je da ne poželi izaći iz njega...

Pokaži mi...
Kako navesti nekoga da bude veran i odan,
pun poštovanja,a opet nežan...

Pokaži mi...

Kako okupirati nečiji život kao što si ti okupirao moj?
Kako ostati nedorečen kao što ti uvek ostaneš?
Pokaži mi kako!!!!!

Bar to zaslužujem....

"Čini mi se" - Nina Živančević


Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku...
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari...

NIKO MI NE TREBA

Treba mi neko ko voli decu
(ali nije pedofil),
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek vremena...
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,

NIKO MI NE TREBA

Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice...
Neko ko plače usred autobusa...
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila...
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari

NE TREBA MI NIKO
kome mnogo trebam...

Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari... u stvari,

NIKO MI NE TREBA...

niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti...

"Ako mi dozvolish..."


Ako mi dozvoliš
sakriću se negde u tebi...
Čuvaću te od
usamljenih dana i noći,
i onda
Kada te tuga prati...
Kada Srce mira neće imati
a oči budu pune suza...
Ja biću tu...
Ako mi dozvoliš...
I Sunce ću biti
da te ugrejem
kada ti hladno bude...
Tvoj osmeh i vedar dan...
Suza u oku biću
Ako mi dozvoliš...
Ja...biću zauvek tu...
Ako mi dozvoliš...

"Nasha Tajna" - Desanka Maksimovic


O tebi necu govoriti ljudima.
Necu im reci da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima
dana ovih ostao trag.

Necu im reci da li iz osame, zedji, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nase da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod bolelo.

Necu im reci kakav je sklad
oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Necu im reci da li je zivot
ili od smrti strah spajao nase ruke;
ni da li zvuke smeha voleli smo vise
od suma suza.

Necu im reci ni jedan slog jedini,
sta je moglo, ni da li je moglo nesto,
da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo sto je doslo
onome sto je bilo.

Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja
u meni vecito:
da li opija toplo kao sume nase s proleca;
ili tiha i tuzna cuti u meni recito.
O, nikome necu reci
da li se radosna ili boleca
pesma dogadja u meni.

Ja vise volim da precutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetloscu sja
i zora i noc i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreca i bol ziva;
tamo gde je od istog vecnog tkiva
i covek i njegov san.

"Nocu" - Rade Serbedzija


Nocu dok ti spavas...
moje srce bdije nad tobom
tebi se nista,
nista ne smije dogoditi
toliko, toliko te volim..

Jedino, jedino s tobom
mogao bih plakati,
mogao bih se smijati,
oprastati i razumjeti,
vjeruj mi toliko te volim..

Od juce tek si tu
i o tebi malo znam,
al mogu zivot svoj da ti dam,
uz mene nadji mir,
nikad sumnju, nikad bol
moja ljubav bice zalog za to..

Mila, poklanjam ti
svaki dan svog zivota,
kada se moj san ostvari,
i ti ces kao i ja
biti sretna,
toliko, toliko te ljubim....

"Losa igra"

Loše je ovo veče
kad te imam na pameti
a karta me neće.
Na drugoj je strani stola
protivnik jači.
Jači od ljubavi.
Jači od bola.
Zaborav.
Igra teče, ja gubim
i na kraju on traži tebe.
Tebe koga tajno ljubim.
Ulažem i taj crni biser
sa niske nedosanjanih snova.
Ulažem svoju poslednju ljubav.
Karte su kao misli
jalove i slabe.
Sve lošije stojim
igra se bliži kraju.
Naravno,
on dobija uvek
a meni žao,
što sam loše odigrala.
Čini mi se
da sam te, ipak,
olako proigrala....

"Volela je svoju prijateljicu..."


Volela je svoju prijateljicu...
Dugo su već privržene jedna drugoj...onako kako samo dve žene mogu da budu..kao sestre...Znale su jedna drugu u Dušu i to joj je danas pravilo problem tražeći način da sakrije svoju nervozu i strah jer nije želela sa njom danas o tome da priča.
Užurbano je zveckala šoljicama u kuhinji...čekajući da provri voda i zakuva kafu, slušajući njen ravnomerni glas iz dnevne sobe...dok joj je pričala o kadrovskim promenama na poslu, da je nova fotelja koju je dobila kičerica i da će je reklamirati...kako su im za 8. mart još u petak 6. marta dali prigodne poklone...
- Mala...aj' promeni ploču, majke ti...tvoja banka a ni 8. mart me ne zanima...reče joj, donoseći šoljice sa kafom i veliku čašu vode.
Kada su jednom pitali njenu prijateljicu zašto kafu pije uvek uz veliku čašu vode, ona se samo nasmejala i rekla...
- Zato...
Za osobu sa zavidnim koeficijentom inteligencije zaista visoko uman odgovor..ali tako je bilo...Bez mogućnosti bilo kakvih izmena u smislu da umesto vode popije nešto žestoko uz tu kafu ili bar neki sok...ili bar manja čaša...ne...čist fetiš...
- Ohoho...reče ...danas samo nešto nervozn.i..
- Šta ti je...
- Ništa...odgovori joj, sedajući u fotelju preko puta nje...
- Ma, da...verujem ti, da je ništa...ne glumataj kada znaš da se kod tebe sve vidi...ti nisi u stanju ništa da sakriješ...reče, nudeći je cigaretama...
- Hoćeš?
Klimnula je glavom uzimajući cigaretu iz tabakere iako nije bila pušač...tek povremeni...Ona je bila od onih retkih osoba koje je poznavala a da koriste tabakeru...u stvari jedina...
- Stvarno mi nije ništa...malo me boli glava...i to je to...
- Ne verujem ti...i reci konačno čega se to bojiš!
Spustila je nezapaljenu cigaretu...nervozno prešla bočnom stranom kažiprsta preko gornje nausnice sa jedva vidljivim kapljicama znoja...
Bilo joj je toplo...
- Bojim se da posle svega, vrata koja sam ostavila odškrinuta, ne nađem zatvorena...
- Eto, toga se bojim...

"Ljubav je..."

Ljubav je,
kada premostiš sve razlike,
zaboraviš na godine,
srušiš sve zidove,
trpiš sve udarce...
Kada ti suza krene niz lice,
kada ti bol zida Srce,
kada te voljena osoba ubija polako...
Kada ne poželiš da daješ deo sebe svakom,
kada ne vidiš druge oko sebe...
Kada voliš, kada patiš,
kada poželiš vreme da vratiš...
Kada poželiš da trenutak postane večnost,
kada te obasja nevidljiva svetlost...
Kada poželiš da nikada ne prestane,
a plašiš se, da neko ne nestane...

"Ja sam od onih bezbroj ali" - Jelena Stojković-Mirić

Ja sam od onih što najviše ćute,
kad najviše pričaju;
od onih, koje nećeš shvatiti,
misleći da ih shvataš.
Ja sam od onih prefinjenih,
što vole mnogo da psuju;
od onih predobrih,
koji postaju ohola zlopamtila kad ih rane.
Od onih, što po njihovom biću lebde
i beli i tamni oblaci.
Ja sam davljenik što se,
samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od onih
što otćute svoje najdublje istine,
da im ne bi narušio mir
ili ukrao Dušu…
Ali ja sam i ono dete,
izgubljeno na putu
što vapi mnogo ljubavi.
Ja sam od onih,
što ti nikada neće otvoreno reći,
kuda plovi odjek njihovih misli,
a biće tužni, ako ih ne shvatiš.
Od onih, što vole osetiti
one prelepe treptaje,
u vazduhu i sebi;
od onih ružnih spolja
sa skrivenim unutrašnjim biserima.

Ja sam od onih,
što dodiruju horizont
i onih što dišu, pod vodom i zemljom.
Od onih,
kojima grom i oluja ne mogu nista
ali ih suza, ubiti može.
Ja sam od onih,
što se ceo život igraju,
jer znaju da bez igre ne postoji ništa.
Od onih, što misle da je reč ljubav,
predugo u upotrebi i prazna,
a nisu otkrili drugu reč.
Ja sam neuspeli lingvističar.

Ja sam od onih,
što izvesne stvari prećutkuju,
da ih ne bi pokrali,
a ipak vole da ih "kradu".
Od onih ,
što su čvrsto nogama na zemlji
i tako divno odlepljeni od njene tvrde kore,
negde između sumraka i svitanja;
od onih što čeznu za tvojim očima,
a uplaše se sebe,
kad ih u njima vide.

Ja sam od onih
nisam od ovih
i nisam ovde,
jer ne volim crne krugove
koji postaju sve crnji.
Ja sam od onih,
što jecaju uz trubače
i zvuke akustične gitare
i groze se računarski sažvakanih nota.
Od onih, što vole čudnom jednostavnošću
koja doseže do iznenađujuće složenosti.
Od onih,
što vole slobodu duha, daha, pokreta, mira…
Od onih što ljube,
bez obzira da li su ljubljenoj osobi,
čudne sa svim svojim licima ljubavi.

Ja sam od onih veselih pajaca,
što glume darujući radost drugima,
ne želeći da se otkrije njihov jad.

Ja sam od onih bezbroj ali…
Od onih,
što vole da ih neko oseća kao tajnu
i koji druge vole,
zato što jesu večna tajna;
od onih, što će te udisati
kao da te prvi i poslednji put udišu.

Od onih životinjica
što te prepoznaju po mirisu
i znaju da kriješ zver u sebi,
ali ja sam i upijač
svega plemenitog u tebi.
Ja sam od onih blesavih što razmišljaju,
kome zaveštati pertle,cipele,kosu,
usne, dah i obraz ?
Kome zaveštati knjige, reči i boje…

kome zaveštati uzdahe i suze,
kretnje, slutnje, bludnje
I oči…
da bi sve ovo isto
opet sagledale,
možda lepše proživele?
Ja sam od onih što ponekad
svoja bulažnjenja gluposti,
zapisuju kao najveće istine i vrednosti;
od onih što daruju sitnice,
verujući da su one vezice i kopče.
Ja sam propali hirurg.

Ja sam od onih,
što vole bez razloga, povoda i racionalnosti;
od onih,
što ih boli uvo za sve,
ali ipak traže potvrdu da su prošli kroz tu školu.
Od onih, što teške rane otćute
a one najteže,
rečima ispiraju.
Ja sam ono dete
izgubljeno na ulici
što vapi da ga uzmete…
Ali ja sam i davljenik
što se samo za svoju ruku hvata.
Ja sam od onih što prave
tamne oluje i najveselije vatromete,
tonući u razmišljanja.
Od onih,
Što im moraš puniti baterije.

Od onih.
što ih ne moraš videti hiljadama godina,
a ipak će o tebi misliti kao o najbližem
i voleti te bez uslova.
Od onih što su dovoljni sami sebi,
a ipak,
uvek računaju na tebe
kao na svoju ruku…
Ali ja sam i ono dete,
izgubljeno na ulici,
što vapi mnogo ljubavi.

Ja sam od onih,
što ljude dele na sve ili ništa
i najsrećniji su i najtužniji
kad im se to sve podvoji.

Ja sam od onih ,
uzdržanih i krutih, bez razloga;
od onih, što im gradovi mirišu,
samo na jednu personu;
od onih, što pokušavaju da determinišu,
vrstu, rod i poreklo ljubavi.
Ja sam propali istraživač biolog.

Ja sam od onih
što im usne, oči i suze
klize na dole;
od onih prepunih Ahilovih peta.
Od onih podzemnih prolaza
što se plaše da ih ne otkriješ i potopiš,
jer znaju da si stovremeno ,
voda na izvoru i ponornica
i uvek ploviš dalje.

Ja sam od onih darovitih
što vide svo crnilo ovog sveta,
a uzimaju najsvetlije
od njega;
od onih što vole
svoju tajnu, sreću i bol,
oslikati, ispisati, izvajati…

Ja sam od onih srećno-nesrećnih usamljenika,
zarobljenih svetom u sebi.
Ja sam od onih filtera
što prima i pročišćava;
od onih što guše i kiseonik daju.

Ja sam ono dete
izgubljeno na ulici,
što vapi da ga uzmete.
Ja sam od onih bezbroj ali...

Ja sam davljenik što se ,
samo za svoju ruku hvata…
Ja sam od ovih,
nisam od onih
i nisam ovde
i nisam sada,
jer ne volim crne krugove
što postaju sve crnji.



http://srebrnastopaperje.wordpress.com/2010/08/31/ja-sam-od-onih-bezbroj-ali/

"Vreme za nadanje"

Postoji uvek
neko vreme buduće
vreme za nadanje...
Ljudi koje izgubiš
i koje ti sam Bog pošalje...
Postoji uvek
trenutak ushićenja
i sat za plakanje...
Dani,
kada smo hrabri
i dovoljno jaki...
Dani,
kada nas život slomi
i sakrijemo
svoje oči u jastuk
da ne vide
kako nas boli...
Postoji uvek
neko vreme prošlo
za kojim čeznemo
i vreme buduće
za koje živimo...

"Danas nisam trebala da ustajem iz kreveta..."

Danas nisam trebala da ustajem iz kreveta
Danas je neki ludi dan
Danas mi sve ide naopako
Napolju je promenljivo
Opet će kiša
Danas nisam trebala da ustajem iz kreveta
Mogla sam nekoga da zgazim
Pojedine ljude ne razumem
Jbni Ponedeljak
I Utorak
I Sreda
I Četvrtak
I Petak
A za Subotu
Ne znam
Videću..

"Pesma za nas dvoje" - Miroslav Mika Antic


Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

"Zaboravi" - Rade Serbedzija


Ako me sretnes negdje
u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

Zaboravi, dane koje smo
nekada zajedno i noci zaboravi
gradove kojima smo mjenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama
dostupne

Onaj hlad pod maslinama
u nasoj uvali, uvali mirnih voda
otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio

Zaboravi da si ikada rekla
da me volis
i kako se nikada, nikada
necemo rastati

Treba zaboraviti naslove knjiga
koje smo zajedno citali
filmove koje smo gledali
Hemfri Bogarta i Kazablanku
narocito zaboravi

Ulicu divljih kestenova
s pocetka Tuskanca

I onaj nas poljubac na kisi
za koga bi znala reci
nikada necu zaboraviti
molim te zaboravi

I kada ti kazem da zaboravis
kazem ti to zato sto te volim
kazem ti to bez gorcine

Otvori oci ljubavi
nasim gradom prosli su tenkovi
odnijeli su sobom sve sto smo bili
znali, imali, zato, zaboravi

Cemu sjecanja
pogledaj kako tresnja u tvome vrtu
iznova cvjeta svakoga proljeca
nasmijesi se jutru koje dolazi
zagrli bjelinu novih dana i zaboravi

Kasno je vec dragana
hocu da kazem, zreli smo ljudi
to jest, nismo vise djeca

I znam da nije lako
i znam da mozda i boli
ali pokusaj, molim te
pokusaj zaboravi

I ako me sretnes
negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
hej, nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

"Vec sam ti pricao to" - Rade Serbedzija


Da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol, nekada
prasnjava slika i cesta od sna
curice, drugova pjesma
u dusi se budi djetinjstvo

Zamisli, mirise lipa i ljeto je tu
kasnije snjegovi, pramen sam magle
pod neonskim svijetlom u zimu
pricam ti, im'o sam druga k'o brata ja
sada pustinja, ceznjiva pisma
pacifik od tuge i sjecanja, kazu sudbina

Ta kurva bol ime mora imati i razlozi
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi
pitam, da li znas, a znam da ne znas
nit' ces ikad shvatiti
a i zasto bi, oprosti, to gorka tecnost
iz mene gluposti govori

Nije nostalgija, ta je romanticno
nevino cedo spram ovih stanja
necu da spominjem rat i uzase
politiku i slicna sranja
necu da ponavljam, pravda ne postoji
ta to je jasno bar
hocu da dopustim suzu ljubavi
sa njom sam divan par
kasno je, znam

Curi noc, svaka je mala vjecnost za mene
da, znam, moras poc, o, kako nervira
kad zadnji autobusi se izgube
pitam, da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol
ah, vec sam ti pricao to

"Gradinar" - Rabindranat Tagore


Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

"Čeznem da ti kažem najdublje riječi" - Rabindranat Tagore


Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

"Ne bira se ljubav" - Pero Zubac


Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

"Volio sam Vas" - Aleksandar Sergejevič Puškin


Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

"Bezimena" - Luis Aragon

Poveriću ti jednu tajnu, Vreme si ti
Vreme je žena, Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge као kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućije i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kada se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A ustvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstva
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti nedišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza koji bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom
Ljubavi moja.

"Biti srećan" - Herman Hesse


U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

"Nemoj umeti da volis" - Ratko Petrovic


...


negde između onoga
što bi trebalo da bude
i naših grešaka,
leži ta priča
koju zovemo - sudbina

verovatno će
skoro svako od nas
umeti da uz čašu vina
ispriča neku tugaljivu
priču

i po ramenima ćemo odmah
nekako otežati
nakupljeni, natopljeni i mokri
od te magle,
koja se uvuče u naš džemper,
dok sedimo preko,
s druge strane,
i slušamo priču

i pripovedača koji se lomi

priču
od koje nam se stave violine u uši
i upadnu trunci
u oči...

ljubav,
kad stegneš ode,
kad pustiš - ode

ali da ti šapnem!

ako znaš
šta treba da radiš u ljubavi
ti onda i ne znaš
da voliš...

tek kad nemaš pojma
ja ti potpuno verujem

"Toliko se nagomilalo..."

Toliko se nagomilalo...
Ljubavi...
Želje...
Potrebe...
Nežnosti...
Neizdržljivo već...
I onda saznate...
Da treba da...
Učite i naučite ...
I pitate se...
Koliko će trajati školovanje ...
Na koje ste poslati ...
Bez vašeg znanja i volje....
A naučili ste ...
Shvatili ste...

"A koliko si imala ljubavnika" - Jiri Šotol


A koliko si imala ljubavnika? I gde si sve s njima spavala?
I što su ti govorili? I kako je kako je bilo? Daj mi mira.

Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiji od cipela,
pisamca u vernoj ljubavi sakrivena po manžetnama
i u policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vramena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negde u toj naradzastoj lokvi pod svetiljkom,
izgubi se među slovima ove glupe knjige što je čitam.

Idi, ne volim te, ništa neću, ništa ne pitam,
to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sed,
i sed, ću te još voleti, no za ime Isusovo,
koliko, koliko si ih imala?

"Ona" - Percy Bysshe Shelley


Ona,
moja radost
priprema se...
da ljubnem je,
ja,
njena sreća...
u krilo moje pada,
sa osmehom
gleda me,
polako
prati
svaki
moj mig,
želi da zna
što je to
vuce
ka meni,
približava se...
njena
pametna glavica
ljubiti želi me
zauvek...
želim je
zauvek
polako,
nežno,
da mazim je,
ljubim,
doveka...

Ona
zove se

Citat iz filma "Factotum", radjen po noveli Čarlsa Bukovskog

"Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rodjake, poslove, i moguće je - glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana... Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju... Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti... vaše želje da to - stvarno radite! A vi ćete uspeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. Ako ćete da pokušavate - zato idite do kraja! Nema sličnog osećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će bukteti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!"

"The Invitation" - Oriah Mountain Dreamer



It doesn't interest me what you do for a living. I want to know what you ache for and if you dare to dream of meeting your heart's longing. It doesn't interest me how old you are. I want to know if you will risk looking like a fool for love, for your dream, for the adventure of being alive. It doesn't interest me what planets are squaring your moon. I want to know if you have touched the centre of your own sorrow, if you have been opened by life's betrayals or have become shrivelled and closed from fear of further pain.

I want to know if you can sit with pain, mine or your own, without moving to hide it, or fade it, or fix it. I want to know if you can be with joy, mine or your own; if you can dance with wildness and let the ecstasy fill you to the tips of your fingers and toes without cautioning us to be careful, be realistic, remember the limitations of being human.

It doesn't interest me if the story you are telling me is true. I want to know if you can disappoint another to be true to yourself. If you can bear the accusation of betrayal and not betray your own soul. If you can be faithless and therefore trustworthy.

I want to know if you can see Beauty even when it is not pretty every day. And if you can source your own life from its presence.I want to know if you can live with failure, yours and mine, and still stand at the edge of the lake and shout to the silver of the full moon, 'Yes.'It doesn't interest me to know where you live or how much money you have.

I want to know if you can get up after the night of grief and despair, weary and bruised to the bone and do what needs to be done to feed the children.It doesn't interest me who you know or how you came to be here. I want to know if you will stand in the centre of the fire with me and not shrink back.It doesn't interest me where or what or with whom you have studied. I want to know what sustains you from the inside when all else falls away. I want to know if you can be alone with yourself and if you truly like the company you keep in the empty moments.

"Ovo je pjesma koja će te čekati" - Zeljko Krznaric


Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli!

"Derviš i smrt" - Meša Selimović

"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

"Prijatelj..."

Vaš je prijatelj odgovor na potrebe vaše.
On je njiva koju sejete s ljubavlju, i koju žanjete s zahvalnošću.
On je vaše kućište i ognjište vaše.
Jer, vi mu dolazite gladni, a i da potražite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaže otvoreno šta misli, ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu, i ne zazirite od njegovog "da".
A kada ćuti, nek' vaše Srce ne prestane osluškivati njegovo, jer i bez reči, među prijateljima, sve misli, sve želje, sva iščekivanja, rađaju se i dalje, s' radošću koja ne traži povlađivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja, ne tugujte zbog toga.
Jer, ono što u njemu ponajviše volite, može za njegovog odsustva biti još jasnije, kao što putnik planinu s podnožja jasnije vidi.
I nek' u prijateljstvu ne bude drugog cilja sem produbljivanja duha.
Jer ljubav što traži išta osim razjašnjenja osobne tajne, i nije ljubav nego bačena mreža: hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek' ono što je u vama ponajbolje bude za prijatelja vašeg; ako zna dokle uleže vaša oseka, nek zna dokle doseže i vaša plima.
Jer, šta je za vas prijatelj kog tražite samo da ubijete vreme?
Tražite ga samo da biste to vreme odista proživeli.
Jer, njegovo je da vam ispuni želje i potrebe, a ne vašu prazninu.
I nek' u dragosti prijateljstva bude i smeha, i zajedničkih radosti.
Jer, u rosi sitnica, Srce nalazi svoja jutra, i biva okrepljeno...

"Vecite kukavice..."

Dobro je reći...da nismo zavisni od emocija.
Vešto ih skrivamo i gutamo, izbegavajući istinu koja nas ubija.
Trudimo se da svoju objektivnu utučenost predstavimo trenutnim
stanjima svesti bez mogućnosti da shvatimo koliko nam je teško
 priznati da smo na dnu.
Zakopani i zakovani uz jednu istu bronzanu statuu za ceo vek.
Dok negde blizu, suviše blizu, tako da možemo joj svakodnevno čuti
dah i korak kreće se ona prava osoba.
U maloj sobi bez zidova, u tami, bez mogućnosti da se pronađemo.
I onda razmišljamo:
"Da li je život suviše kratak da bi se čekalo?
Treba li pokušati ili se jednostavno prepustiti i živeti ga onako kako su
drugi rekli da treba u svojoj sujeti?!"
Možda bi trebalo prekršiti neka malena pravila svakodnevnice.
Staviti veto na tuđa mišljenja i okušati se u onome što nas naizgled ispunjava.
Čega se plašimo?
Neuspeha?
Pa, neuspeh je svaki dan proveden pored onoga zbog koga nam se
NE vrti u glavi kad stane pored nas.
Ili se možda plašimo slušajući "objektivna" mišljena nama dragih?
Ma, ne, objektivnost je subjektivna.
Istina je onakva kakvom je želimo predstaviti.
I, zašto onda ne promenimo svoju istinu i ne kažemo sebi kako mora biti?
Pa prosto, nismo zavisni od emocija.
Zato i živimo lažne živote pored pogrešnih osoba.
A sreća nam je samo emociju daleko, ali se plašimo da je uzmemo...
Večite kukavice...

"Lutam nekad' "

Lutam nekad...nocu,
Na svakom uglu ulice, svetiljka.
Visoko pod krosnjama uprta u zemlju..svetli...
Zutom, treperavom, bolesnom svetloscu...
Brojim...
Stotinu ulica... stotinu uglova...stotinu svetiljki...stotinu zivota...
Ljubim te ispod prve...ispod pedesete ti kosu mrsim.
Ispod osamdesete gledam zelenu boju noci u tvojim ocima...
Ispod stote trazim mir u tvojim rukama...tako potreban
Ali nema te...Tebe nema...
Znam...kriva sam i nisam.
Ja sam boginja svojerucnog pakla...
U kome slazem put od zutih cigli
Trazeci hrabrost da
tvoji pokreti postanu moji,
da moja zelja bude tvoja zelja,
da tvoj dodir postane moj,
da me imas...da te imam...
bez pravila, bez razmisljanja...
da ti dam sve sto do sada nisam.

"Srećno sa njom"

Srećno sa njom...
Nadam se da će ona sa tobom uspeti sve što nisam ja.
Možda će tvoje srce kucati isto onako snažno i glasno kako sam ga znala čuti
naslonjena na tvoje grudi.
Nadam se da ćeš bar nju znati voleti, kad već mene nisi.
Valjda sam došla do te granice ljubavi, da je jedino što želim da ti budeš
srećan.
I zaista to želim.
Pusti suze...
Pusti sve što je bilo.
Ako vredi, pokušaj sa njom...
Nemoj bežati od ljubavi.
Svaki put si pobegao, čak i meni si izmakao.
Pokušaj voleti.
Ako te zavoli, popuniće svaku prazninu.
Učiniće da zaboraviš svaki naš promašaj, možda čak i ovu daljinu.
Voli je...
Voli...
Izludi za njom...
Neka ti se u misli uplete kao moje ruke u tvoju kosu, nekada.
Samo nas ne nazivaj greškom, to ne mogu podneti.
Kad mi to tako oholo kažes osetim da mi život postaje prah, a tvoj ledeni dah
ga odnosi u vrtlogu sećanja.
Negde daleko...
Gde nema ni nas, ni prošlosti.
Samo sadašnjost.
Ti i ona....